Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. : dokumenti (knj.4)
Mate Rupić (ur.)

Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (siječanj-lipanj 1992.),

Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (siječanj-lipanj 1992.), urednika Mate Rupića, četvrta je knjiga u seriji Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – Dokumenti. U knjizi su predstavljeni dokumenti iz arhivskog gradiva „Republike Srpske Krajine“ (RSK) koji se odnose na rad paradržavnih i političkih ustanova pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj – njihove Skupštine, Vlade, pojedinih ministarstava, pravosudnih tijela, upravnih tijela na lokalnoj razini te političkih stranaka i udruga.
Ova knjiga tiskana je u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje iz Slavonskog Broda, a obuhvaća razdoblje od 1. siječnja 1990. do 31. lipnja 1992. godine. To je razdoblje započelo Sarajevskim mirom, koji su 2. siječnja 1992. potpisali ministar obrane RH Gojko Šušak i general JNA Andrija Rašeta. Primirjem, koje je stupilo na snagu 3. siječnja, završila je prva faza rata u Hrvatskoj. Obje zaraćene strane obvezale su se ostati na dosegnutim položajima. Istoga dana u Beogradu je održana Konvencija o novoj Jugoslaviji. Prisustvovalo joj je 166 stranaka, partija, pokreta, udruženja, organizacija te oko 150 pojedinaca. Bio je to pokušaj da se Bosnu i Hercegovinu privuče za jugoslavensku opciju. Konvencija je neslavno završila jer trećina delegata nije htjela potpisati završni dokument.
Do Sarajevskog primirja međunarodna zajednica je pokušala pronaći političko rješenje za krizu u Jugoslaviji. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je nekoliko rezolucija kako bi spriječilo eskalaciju rata, no najviše uspjeha imao je posebni izaslanik generalnog tajnika UN-a Cyrus Vance koji je krajem 1991. godine ponudio plan za pacifikaciju Hrvatske. Planom je predviđeno povlačenje Jugoslavenske armije iz Hrvatske – dakako, uključujući i prostor samoproglašene (19. prosinca 1991.) i nepriznate Republike Srpske Krajine, demilitarizacija područja „RSK“ i stavljanje teškog naoružanja pod nadzor snaga UN-a, razmještaj snaga UN-a na teritorij „RSK“, povratak svih prognanih i izbjeglih osoba, uspostava lokalnih organa vlasti na temelju stanja na tom području iz vremena neposredno prije izbijanja sukoba, posebice uzimajući u obzir tadašnju nacionalnu strukturu stanovništva, te stvaranje uvjeta za političko rješenje sukoba.
Milošević je plan prihvatio, što je izazvalo nezadovoljstvo u vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Upravo zato knjiga započinje izjavom predsjednika RSK Milana Babića (4. siječnja 1992.) koji se usprotivio odluci „krnjeg“ Predsjedništva SFRJ da prihvati mirovni plan Cyrusa Vancea i dolazak mirovnih snaga. Pobunjene Srbe u RH smetale su odluke o povlačenju JNA iz Hrvatske i tretiranje „Republike Srpske Krajine“ kao dijela hrvatskog teritorija. Otvorenim pismom (8. siječnja) Milošević je optužio Babića da minira mirovni plan u trenutku kad je zaslugom „desetina hiljada građana“ Srbija „uspela da odbrani srpski narod u krajinama – do osiguranja trajnog mira“. Bio je to početak političkog raslojavanja u „RSK“; Milan Martić, Goran Hadžić i Mile Paspalj bili su odani Miloševiću, a nasuprot njima bili su pristaše Milana Babića. Dokumenti u knjizi pokazuju da je prvih šest mjeseci 1992. proteklo u političkoj borbi sukobljenih struja, organiziranju skupština i protuskupština sukobljenih frakcija. Gotovo dva mjeseca „RSK“ je imala dvije vlade (predsjednici Risto Matković i Zdravko Zečević).
Predsjedništvo SFRJ izdalo je priopćenje (2. veljače) da je prihvatilo mirovni plan na proširenoj sjednici kojoj su prisustvovali i predstavnici organa vlasti Federacije, Republike Srbije i Crne Gore, predstavnici Republike Bosne i Hercegovine koji surađuju s Predsjedništvom SFRJ, predstavnici Srpske Krajine, Srpske oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, SAO Zapadne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, SAO Zapadne Slavonije i predstavnici Skupštine općina Krajine, Like, Banije i Korduna. U radu sjednice sudjelovali su i predstavnici JNA: načelnik Generalštaba oružanih snaga SFRJ, komandant Druge vojne oblasti, komandanti bihaćkog i kninskog korpusa. U svakom slučaju, sukob Miloševića i Babića završio je porazom potonjeg i pismima podrške Predsjedništvu SFRJ i predsjedniku Miloševiću ...