Svijet tekstila
Mary Schoeser

Razvoj i upotreba tkanina govore mnogo o povijesti ljudskoga roda, tkanine se mogu promatrati kao indikatori kulturnih mehanizama koji pripovijedaju ne samo o razvoju tehnologije, trgovine i poljoprivrede nego i o mijenama rituala, jezika, umjetnosti i mentaliteta. Mary Schoeser napisala je iznimnu antropološku i etnografsku studiju o tekstilu, podatke iznosi kronološki, od prapovijesti do danas, i objašnjava kako su i od čega načinjene tkanine te koju su ulogu imale u pojedinim kulturama.

Usporedba prapovijesnih i današnjih tekstilija pokazuje nedostatak logike linearne povijesti, koja nas vodi od jednostavnoga do kompleksnog ili od jednobojnoga tekstila do tekstila s uzorcima. Mnogi od tih materijala, tehnika i formi rabljenih u drevnim vremenima i danas ostaju u uporabi, i kao osnovni aspekti proizvodnje u mnogim krajevima svijeta i kao sastojci u tekstilnim umjetnostima. Taj kontinuitet čini tekstil jedinstvenim među svim artefaktima.

Budući da njegova proizvodnja često uključuje stvaranje 'sastojaka' – za razliku od rada s drvom ili s kamenom – iznimno je kompleksna i zorno prikazuje ljudsku domišljatost. Može se tvrditi da kao indikatori kulturnih mehanizama tekstilije nude uvid u najširi raspon razvoja, obuhvaćajući ne samo tehnologiju, poljoprivredu i trgovinu nego i obred, odavanje počasti, jezik, umjetnost i osobni identitet.

Odnos tekstilne industrije prema pisanju osobito je važan, ne samo zbog klinastih obilježja brojnih uzoraka nego i zbog paralela između tinte na papirusu i pigmenta na suknu od kore drveta. Zapravo, između njih je mala razlika. Takva se povezanost ogleda u mnogim tekstilnim terminima. Na primjer, indijski se potpuno obojeni 'kalamari' s uzorcima tako zovu po perzijskom nazivu za penkalu, kalam; vosak za indonezijske batike doprema bakreni tulis u obliku kotla, koji također znači penkala. Europski naziv za ručno bojadisanje detalja na tkanini jest 'pisanje'. A islamski termin tiraz, koji je prvotno označivao veziva, obuhvatio je sve tekstilije unutar te kulture koje su imale natpise.

S natpisima ili bez njih, tekstilije prenose različite vrste 'tekstova': iskazivanje odanosti, davanje obećanja (kao u današnjim banknotama, čija je vrijednost posve konceptualna), čuvanje uspomena, predlaganje novih ideja. Mnoga antropološka i etnološka proučavanja tekstila žele nas podučiti kako ponovno čitati te jezike sukna. 'Radnju' osiguravaju društveno smisleni elementi; 'sintaksa' je konstrukcija, koju često otkriva samo primjena arheoloških i zaštitnih analiza. Jednako tako, najkreativniji tekstili današnjice upotrebljavaju vokabular vlakana, boja i tehnika. Tekstili mogu biti proza ili poezija, instruktivni ili najzahtjevniji tekstovi. Načini na koji se rabe – i iznova rabe – dodaju više slojeva značenja, koji su svi važni pokazatelji senzitivnosti kojima se može ući u trag barem deset tisuća godina unatrag.