O obiteljima, smrtima, djetinjstvu, djevojaštvu, ljubavima, tjelesnosti, taštini, starenju, ludilu, usamljenosti, predrasudama...
Roman „Anatomija štakora“ mlade spisateljice Martine Vidaić otkriva vrhunsko pripovjedačko umijeće autorice koja se u suvremenoj hrvatskoj književnosti već upisala kao jedan od najjačih i najoriginalnijih pjesničkih glasova. „Anatomija štakora“ prvi je roman Martine Vidaić.
„S komponentom naglašene socijalne osviještenosti, na rubu aktualiteta i efemernosti, ova pjesnikinja uspijeva očuvati temeljnu autonomiju poetskog prostora, nezamjenjivo obilježiti inače stereotipnu ili konvencijama obilježenu motiviku, dati pečat neravnodušne stvaralačke participacije.“ - Tonko Maroević
U romanu se isprepliće nekoliko pripovjednih linija, od kojih je glavna ona koju nosi djevojka Franka, antijunakinja i pripovjedačica, studentica medicine. U izbici u studentskom domu, tijekom učenja anatomije čovjeka, djevojku najednom preplavljuje snažan fizički osjećaj nalik klonuću kojem se pripovjedačica prepušta, a koji je dalje povede u potrebu da na bjelinama Atlasa anatomije počne ispisivati tekst.
Tekst počinje crvenom kapi iz (jednako klonule) kemijske olovke kojom se studentica služi pri učenju, a koja se više ne želi zaustaviti u iznenadnoj potrebi da se širi i da iz svih mogućih poticaja izvuče neobično i napeto svjedočenje o dijelu djevojčine prošlosti.
U Frankinoj se prošlosti skriva neobičan antijunak Ratko, starac čiji će se život početi odmatati i u čijem će se zrcalnom odrazu i Franka malo-pomalo raskrivati. Ispod površine tihog i posve neuobičajenog, nespretnog i katkad tragikomičnog odnosa starca i djevojke, dvoje posve neprilagođenih ljudi, bubrit će i komešati se tamna i prijeteća horda potisnutih strahova i nelagoda, neprorađenih trauma, nezaključenih priča i drugih dlakavih i zagušujućih tajni.
“[U knjizi Mehanika peluda], u za našu suvremenu produkciju netipično lirskom tonu, kao da odjekuju udaljeni obrisi glasova Ingeborg Bachmann, Cvetajeve ili Anne Sexton, ocrtavajući upečatljivu sliku univerzalnoga, ali često zanijekanog iskustva.” - Marko Pogačar
Martina Vidaić (Zadar, 1986.) diplomirala je kroatistiku na Sveučilištu u Zadru. Dosad je objavila tri zbirke pjesama: Era gmazova (SKUD IGK, Zagreb, 2011.; nagrada Goran za mlade pjesnike), Tamni čovjek Birger (V.B.Z., Zagreb, 2016.; finale nagrade Janko Polić Kamov) i Mehanika peluda (HDP, Zagreb, 2018.; nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu). Pjesme su joj također objavljene u antologiji mlađeg pjesništva Hrvatska mlada lirika 2014. (HDP, 2014.), u hrvatsko-rumunjskoj antologiji mlađeg pjesništva Ritualul omului fericit – 18 poeti croati tineri (Tracus Arte, 2017.), kao e-knjiga L'insopportabile delicatezza della polvere (Kipple officina libraria, 2019.), u antologiji suvremene europske poezije u njemačkom prijevodu Grand Tour. Reisen durch die junge Lyrik Europas (Carl Hanser Verlag, München, 2019.) te u relevantnim književnim časopisima (Quorum, Relations, Sarajevske sveske, Zadarska smotra, Poezija). Od 2015. godine sudjeluje u međunarodnom projektu Versopolis, koji okuplja pjesničke festivale u cilju promocije perspektivnih europskih pjesnika putem prijevoda i gostovanja. Anatomija štakora prvi je autoričin roman.
