Bleiburg i križni put 1945.
Martina Grahek Ravančić

Dana 9. svibnja 1945. proglašena je opća kapitulacija vojske Trećeg Reicha, s kojom je službeno završen Drugi svjetski rat. No, rješavanje pitanja geopolitičkih odnosa i dominacije na ovim područjima (posebice onima koji su pripadali poraženoj strani), kao i pitanje pravednog odnosa prema pripadnicima poraženih snaga, ostali su i dalje otvoreno pitanje i velika obveza ratnih pobjednika. Pismeni dogovori, na koje se često poziva i prema kojima je trebalo regulirati postojeće stanje te izvršiti svoju "moralnu obavezu", potpisani su za stolovima političkih konferencija, održanim i prije završetka ratnih operacija. Prekidom sukoba, zapisana riječ trebala je "oživjeti", no čini se daje i opet provedba bila otežana ili je zapravo upitna.
U taj kontekst nužno je smjestiti događaje s kraja Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon završetka ratnih operacija, a koji su danas poznati pod nazivom blaj-burška tragedija. Ovaj naziv obuhvaća: opkoljavanje i zarobljavanje postrojbi Trećeg Reicha i OS NDH na području Celje - Slovenjgradec - Dravograd - Bleiburg, izručivanje zarobljenika iz logora Viktring kraj Klagenfurta te uz duž križnoga puta, tj. na marševima smrti. U konačnici, postavlja se pitanje koliko je vojnika (OS NDH, slovenski domobrani, srpski i crnogorski četnici i Kozaci) i civila stradalo u ta tri slučaja. Prema tome, svibanj 1945., iako vremenski kratko razdoblje, svojom događajnicom jedna je od emotivnijih i zamršenijih tema hrvatske, slovenske, bošnjačke, srpske i crnogorske historiografije.
Spomenuti događaji dugi niz godina bili su zakriveni "velom šutnje", a prilično jednostrane interpretacije "službene" jugoslavenske historiografije uglavnom su nudile tek "pogled s pobjedničke strane". Svaki spomen obilježen je tek kao "obračunavanje s narodnim neprijateljem" te je u takvu svjetlu svako pitanje etičke odgovornosti za mnoge zločine bilo nepotrebno i gotovo bespredmetno.
S druge strane, u osnovi vrijedni napori hrvatske, slovenske i srpske emigracije, koja je nastojala razjasniti spomenute događaje te prikupiti dokumente, donose uglavnom iskaze svjedoka, koji su često nabijeni emocijama i njihovi nerijetko disonantni tonovi onemogućuju sveobuhvatno motrenje te problematike.
Devedesetih godina prošloga stoljeća tema Bleiburga i križnoga puta postaje sve obrađivanija, objavljuje se mnogo naslova (historiografski, memoarski, žrtvoslovi i romansirani sadržaji te razni feljtoni, napisi i članci objavljeni u različitim časopisima, novinama i dnevnom tisku), koji nastoje popuniti praznine. Neki od njih zaista su vrijedan doprinos, no većina te produkcije može se svrstati pod nazivnik memoarske publicistike i prigodničarske literature. Stoga je u takvu ozračju prilično teško rekonstruirati prošlu stvarnost. Upravo ta činjenica ostavlja mnogo praznina, pa je problematika vrlo često popraćena različitim ideološkim nabojima...

Iz Predgovora