Pet kantuna
Mario Vargas Llosa

U romanu "Pet kantuna" Mario Vargas Llosa stvara bogatu sliku punu kontrasta u kojoj likovi iz različitih društvenih krugova stradavaju zbog terora peruanske komunističke partije, tabloidnog novinarstva i korupcije što je podržava vladajuća elita Fujimorijeve vlasti. Pripovijest započinje kad Rolando Garro, urednik senzacionalističkog tjednika, pokuša uništiti reputaciju uspješnog inženjera objavljujući njegove fotografije u kompromitirajućoj situaciji...

"Ideja za ovaj roman nastala je na temelju fotografije dviju prijateljica koje su jedne noći neočekivano doživjele erotsku avanturu. Potom se pretvorila u detektivsku priču, gotovo triler, pa u svojevrsnu fresku peruanskog društva tijekom posljednjih mjeseci ili tjedana diktature Fujimorija i Montesinosa. Svidjela mi se ideja da knjigu nazovem prema četvrti Pet kantuna kao svojevrsnog simbola Lime, Perua i vremena u kojem se priča zbiva. Pripovijest prožima i povezuje tema žutog tiska. Fujimorijeva diktatura koristila je žuti tisak, novinarstvo skandala, kao političko oružje za diskreditiranje i moralno upropaštavanje svojih suparnika. Istovremeno postoji i druga strana priče koja pokazuje kako se novinarstvo, katkad zlo i prljavo, nekad može brzo preobratiti u sredstvo oslobađanja, moralne i građanske obrane društva. Ta dva lica novinarstva središnja su tema romana". - Mario Vargas Llosa

Mario Vargas Llosa rođen je 1936. godine u gradu Arequipa u Peruu. Djetinjstvo provodi u Boliviji i Peruu, gdje završava formalno obrazovanje Filozofski i Pravni fakultet. Ne nailazi na potporu obitelji u svome profesionalnome, pa ni u privatnom izboru, te je prisiljen obavljati niz poslova da bi sebi i obitelji omogućio preživljavanje. Godine 1959. odlazi u Španjolsku na doktorat na Komplutsko sveučilište u Madridu, a nakon stjecanja titule doktora znanosti nastanjuje se u Parizu. Počinje objavljivati priče, a 1964. vraća se u Peru, razvodi od prve supruge i odlazi na terensko etnografsko istraživanje u prašumu, gdje prikuplja građu o Amazoni i amazonskim narodima.

Njegov opsežan opus obuhvaća dvadesetak romana (npr. Grad i psi, 1963.; Zelena kuća, 1966.; Razgovor u katedrali, 1969.; Pripovjedač priča, 1987.; Pohvala pomajci, 1988.; Lituma u Andama, 1993.; Don Rigobertove bilježnice, 1997.; Jarčevo slavlje, 2000.; Raj iza drugog ugla, 2003.), brojna esejistička (npr. García Márquez: povijest deicida, 1971.; Između Sartrea i Camusa, 1981.) i autobiografska djela, pripovijesti i priče (Izazov, 1957.; Poglavari, 1959.), drame (Bijeg Inke, 1952.).

Romanopisac i esejist, jedan je od najznamenitijih pripadnika hispanoameričkog booma. Dobitnik je mnogih književnih priznanja među kojima se ističu nagrade Príncipe de Asturias (1986.), Miguel de Cervantes (1994.) te PEN/Nabokov (2002.). Nobelovu nagradu za književnost primio je 2010. godine.