Hrvatske jezične i pravopisne dvojbe
Marijan Stojković

Kad se u drugoj polovici XIX. stoljeća, zahvaljujući u prvom redu djelatnosti njemačkih autora iz Leipziške škole, proučavanje jezika profiliralo u samostalnu znanstvenu disciplinu, nije to moglo ostati bez utjecaja na cjelovitost onoga što se dotada zvalo filologija, utoliko prije što se, s druge strane, i naraslo zanimanje za povijest i kritiku književnih djela također postupno usmjerilo pravcem posebne znanstvene discipline - znanosti o književnosti. Taj filološki rascjep nije, dakako, mimoišao ni hrvatsku filologiju čiji su tadanji protagonisti jednim dijelom školovani doslovno u Leipzigu ili u suglasju s postavkama nauka tada neupitno vodeće škole kojoj je Leipzig bio središtem i za koju se u međudobi ustalio inicijalno anegdotalni naziv mladogramatičari (njem. Junggrammatiker). Vodeći su pripadnici te škole Karl Brugmann (1849.-1919.), Berthold Delbruck (1842.-1922.), August Leskien (1840.-1916.), Hermann Osthoff (1847.-1919.), Hermann Paul (1846.-1921.), Otto Behagel (1854.-1936.). Glavne su postavke te škole: autonomnost glasovne razine jezika, nauk o beziznimnosti glasovnih zakona, zanimanje za sklonidbenu problematiku, u proučavanju fokusiranje pojedinca a ne jezičnoga sustava, historizam, analogija. Utjecaj je mladogramatičarske škole potkraj XIX. i u početku XX. stoljeća, kad su njezini protagonisti bili sve manje mladi, a sve više gramatičari, bio tako jak da je poznati francuski jezikoslovac Andre Martinet jednom napisao daje europsko jezikoslovlje u ono vrijeme bilo "njemačko poduzeće". Što su se jače profilirali jezikoslovlje i znanost o književnosti, bilo je između njih sve manje dodira, pa su uskoro postali vrlo rijetki znanstvenici koji bi se bavili i jezikoslovnom i književnoznanstvenom problematikom čuvajući tako bar obrise negdanje jedinstvene discipline - filologije. Nestalo je, dakle, filologa, a pojavili su se jezikoslovci i stručnjaci za znanost o književnosti (njem. Literatunvissenschaftler). Rekoh, izravni i jasni odjeci takvih kretanja uočljivi su i u kroatistici u kojoj od početka osamdesetih godina XIX. stoljeća traje neupitna dominacija hrvatskih vukovaca. Dobro raspoređeni na svim važnijim položajima (u politici, znanosti i visokome školstvu), s jakim političkim osloncem, ostavljali su malo prostora drugačijim pogledima, a još manje svojim eventualnim kritičarima. U takvim se prilikama u hrvatskoj filologiji na početku XX. stoljeća pojavio Marijan Stojković, autor kojega s pravom možemo nazvati filologom, jer se osim za hrvatski jezik i njegovu prošlost zanimao za hrvatsku nacionalnu, kulturnu i crkvenu povijest, za književnost, narodoznanstvo i folklor, za uređenje školstva. Stojković je rođen 9. rujna 1879. u Podgori u koju su njegovi preci, kao što sam dokazuje, pristigli u drugoj polovici XVIII. stoljeća. Pučku je školu polazio u rodnome mjestu, a klasičnu gimnaziju u Splitu. U Zadru je započeo studij bogoslovlja, da bi potom na sveučilištu u Grazu studirao slavistiku kao glavni i klasičnu filologiju kao sporedni predmet. Kod profesora Matije Murka na gradačkom je sveučilištu doktorirao iz slavenske filologije napisavši i 15. veljače 1908. obranivši disertaciju o životu i djelu Bartola Kašića.