Imaginarni Balkan
Marija Todorova

Premda je Balkan geografski neodvojiv dio Europe, on je, kul­turno konstruiran kao unutrašnja drugost, apsorbirao mnoštvo unutrašnjih i vanjskih – balkanskih i nebalkanskih – društve­nih, političkih, kulturnih i religijskih proturječnosti. Europa je na Balkan rado izvozila svoje izume – poput nacionalizma ili antisemitizma, da bi se kasnije iščuđavala nad čudovišnim hibridima koji su s velikim zakašnjenjem uspijevali na balkanskom tlu. No, ako je Europa stvorila rasizam i antirasizam, mizoginiju i feminizam, antisemitizam i njegovu osudu, onda za takozvani balkanizam još uvijek nije pronađen komplementaran i oplemenjujući par.

Marija Todorova u Imaginarnom Balkanu ne opisuje balkanske narode kao nevine žrtve niti potiče u njima emociju lažne nevino­sti. Ona ih ne štedi zbog toga što se Zapad prema Balkanu ponio neodgovorno, niti potiče opasnu ideju da balkanski narodi nisu historijski akteri ili da je njihova sudbina uvijek u rukama viših sila. Todorova je kao znanstvenica bila svršeno svjesna svog položaja i svoje odgovornosti jer je pišući Imaginarni Balkan imala privilegij da istovremeno bude i izvan predmeta istraživanja i unutar njega, i izvan procesa prikupljanja znanja o predmetu i unutar njega. Ova knjiga nije napisana u ime nekakvog apstraktnog Balkana, Marija Todorova govori u ime onog djela balkanskih intelektualaca koji razmišljaju o problemu identiteta. Autorica u ovoj knjizi pokušava Balkan emancipirati ne samo od iscrpljujućih posljedica zapadnjačke rezerviranosti, već i od mnogo emotivnijeg odbacivanja koje od svojih dojučerašnjih istočno-europskih supatnika.

Ona je na Balkanu i insider i outsider: s lakoćom se služi i barata raznim izvorima uključujući engleske, njemačke, francuske, bu­garske, grčke, hrvatske i srpske, turske i rumunjske. Imaginarni Balkan – nastao kao svojevrsni pandan slavnom Saidovom Ori­jentalizmu – danas je vjerojatno najznačajnija novija znanstvena studija o Balkanu.

Ma­ri­ja To­do­ro­va predaje povijest na Uni­ver­sity of Illinois Urbana-Champaign, ro­đe­na je i odrasla u Bugar­skoj, gdje je studirala povijest i englesku filologiju na Sveučilištu u Sofiji.  Poslije specijalizacije u Oxfordu, Moskvi i Sankt Peterburgu, obranila je doktorsku tezu o reformističkom pokretu u Otomanskom carstvu u XIX. stoljeću, kasnije objavljenu pod naslovom Engleska, Rusija i tranzimat (Sofija 1980. i Moskva 1983.). Na Katedri za historiju u Sofiji predavala je otomansku i balkansku povijest. U SAD živi od 1988. go­di­ne. Me­đu nje­nim knji­ga­ma su i: Ru­đer Bošković (1975.), Iza­bra­ni iz­vo­ri za histo­ri­ju bal­kan­skih na­ro­da od XV do XIX stoljeća (1977.), En­gle­ski puto­pi­sci o Bal­ka­nu od XVI do XIX ve­ka (1987.),  Histo­ri­ča­ri o histo­ri­ji (1988.) i Struktura porodice i europska matrica: demografske tendencije u otomanskoj Bugarskoj (American University Press, 1993.). Ure­di­la je zbornik Bal­kan Iden­ti­ti­es. Na­tion and Me­mory (2004.).