Zemlja uvezene povijesti
Marica Žanetić Malenica

Listajući i čitajući dnevničke zapise iz Australije Zemlja uvezene povijesti Marice Žanetić Malenica, otkriva nam se zapisivačica obilne darovitosti, neiscrpljive volje, odnjegovane motivacije, energije, discipline… Otkriva kao osoba koja se zna darovati, prepustiti svijetu, ali koja zna od njega i iz njega uzeti. Ona je svoja vrsta, stanovnica svijeta, njezin konstitutivni egzemplar. Poniranjem u njegove skrivene, nepoznate kutke, zna ga prenijeti, smještajući ga nama za dar, gotovo kao na pladnju, na stranicama ovih zapisa. Pritom se očituje njezin poseban dar realnosti i sposobnost demistifikacije objektivnog svijeta. Štoviše, dar za pogled svijetu u utrobu i potom ravno u njegovo lice, u oči… To je Marica… bez mistifikacije. Naravno, navodi ona svoju višegodišnju nakanu za posjet Australiji, ili  put oko svijeta, kako ona kaže, ali  nije to bilo bez drame, bez dvojba, pa i tjeskobe… Tako na jednom mjestu, kad se sprema krenuti, svjedoči: „Nije bilo lako odlučiti se, u mojim godinama… otputovati samoj na kraj svijeta i sletjeti u zemlju na južnoj polutci koja je ‘tri u jednom’: država, otok i kontinent. Jednostavno, popustila sam nakon dvadesetak godina upornih pismenih i usmenih poziva svoje rođakinje Franice…“ Ili, pri odlasku iz Australije: „Odlazak mi postupno kvari raspoloženje, kao da i sama ulazim u se.“

– Mihovil Bogoslav Matković

Marica Žanetić Malenica rođena je u Veloj Luci na Korčuli naslijedivši očeve blatske i majčine velolučke gene. Osnovnu školu i prvi razred gimnazije završila je u Sarajevu (BiH), a ostale razrede gimnazije i Ekonomski fakultet u Splitu gdje i sada živi. Većinu radnoga vijeka obavljala je novinarske poslove u redakciji glasila HEP Vjesnik prateći područje elektroenergetike. Deset godina je bila suradnica časopisa za žene – Zaposlena, gdje joj je objavljeno više od sto priloga. Do umirovljenja (2016.) je bila članica Hrvatskog novinarskog društva, a potom postaje članicom Umjetničke likovno-pjesničke unije „Vlaho Bukovac“ Split,  Hrvatskog književnog društva Rijeka i udruge „Riječi iznad svega“ Zadar. Pjesme je počela pisati još u osnovnoj školi, a nastavila tijekom gimnazije i studija. Vratila im se po umirovljenju te je 2018. objavila dvije zbirke: Da je noćas bilo (ljubavne, Redak, Split) i Četiri čarobne riječi (za djecu, Redak, Split).  Uz pjesme za odrasle i djecu piše kratke priče i putopise. Priča Bilo mi je suđeno objavljena je u biografskoj knjizi Na ovo sam baš ponosna – 62 žene i njihove priče (Redak, Split, 2016.). Poeziju i prozu objavljuje u web časopisu za književnost Kvaka i na portalu Hrvatski glas Berlin, gdje ima svoju rubriku naziva Tragom uspomena. Pjesme i priče su joj uvrštene u više od dvadeset zbornika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Sudjeluje na pjesničkim večerima i drugim pjesničkim događanjima u organizaciji društava čija je članica.

Završila je Ljetnu školu pisanja 2018. u organizaciji Centra za kreativno pisanje.