Kamen, škare, papir
Maksim Osipov

Ovaj izbor iz proznog opusa suvremenog ruskog pisca Maksima Osipova sadrži pet što duljih što kraćih priča iz njegovih pet različitih zbirki te dobro predstavlja autorovo djelo koje posljednjih godina sve više budi interes publike i kritike.
Protagonisti Osipovljeve proze ljudi su modernog doba mučeni  "vječnim" pitanjima na koja je načelno nemoguće naći odgovore. Poput svog uzora A. P. Čehova (po profesiji također liječnika, s kojim ga kritika često uspoređuje), pisac je zaokupljen tzv. malim čovjekom, k tome još i nastanjenim daleko od metropole, ondje naime gdje se jasnije očituju "znakovi vremena", radosti, tuge i strahovi. Konkretno, Osipov je svoje junake smjestio u Taruski rajon Kaluške oblasti, gdje i sam živi i radi.
Njegovi su likovi usamljeni i bezvoljni. Nema smijeha ni nade da će jednom biti bolje. Ali oni to i ne žele. Svaku iskru koja bljesne u mraku ti nasljednici suvišnih ljudi iz zlatnog doba realizmabrže-bolje ugase: violinistica iz Prijatelja iz Poljske izmislila je, recimo, da ima prijatelja u Poljskoj i to ju je nadahnjivalo u radu. S vremenom joj se međutim u životu pojavio stvarni čovjek, Nijemac poljskog podrijetla, glazbenik, ali to je nije usrećilo jer je uništilo mit, fantaziju na kojoj se temeljila njezina komunikacija sa svijetom.
U Kućnom kinu dvoje bivših, slučajnih ljubavnika, koji se dugo vremena nisu vidjeli ni čuli, otkrili su da imaju zajedničko dijete. No ta okolnost u njihovim životima nije ništa promijenila. Oni i dalje ostaju potpuni stranci. I u ostalim pripovijetkama osobe se ne sastaju, nego se rastaju, odnosno umiru.
Tekstovi većinom tematiziraju pripovjedačevu profesionalnu svakodnevicu, tj.  rad u provincijskoj bolnici, no ponekad u napetu i gromoglasnu tišinu zalutaju i aktualne društvene teme, primjerice islamizam (Kamen, škare, papir) i špijunaža (Na rijeci Spree). Čitatelj se tada mora vratiti na početak i još jednom pažljivo pročitati priču. Jer Osipovljevi se tekstovi ne mogu "preletjeti", površno pratiti. U ponovljenom čitanju ljudi i (ne)događaji dobivaju drugi smisao i logiku.

Maksim Aleksandrovič Osipov rođen je 1963. godine u Moskvi. Po završetku Medicinskog fakulteta i obrane doktorata radio je u moskovskim klinikama te na Kalifornijskom sveučilištu u San Franciscu. Zajedno s američkim kardiologom Nelsonom Schillerom 1993. i 2005. objavio je dva izdanja Kliničke ehokardiografije. Od 2005. godine radi kao kardiokirurg u Centralnoj rajonskoj bolnici u Tarusi.
U književnosti se javio 2007. godine pripovijetkama i esejima. Radove je objavljivao uglavnom u časopisu Znamja, a sabrao ih je u pet zbirki proze: Grijeh je tužiti se (Greh žalovat'sja,2009), Zov peradi (Krik domašnej pticy, 2011), Renesansni čovjek (Čelovek  epohi Vozroždenija, 2012), Valovima morskim (Volnoju morskoju, 2014) i Gradić Vječnost (Pgt Večnost', 2017), sve u izdanju moskovskog nakladnika AST Corpus. Kritika ga zbog majstorski izvedenih kratkih priča često uspoređuje s Antonom Pavlovičem Čehovom. "Usporedba mi laska", rekao je Osipov u jednom intervjuu, "ali on i ja nemamo puno toga zajedničkog jer pripadamo različitim vremenima. Spaja nas jedino profesija: obojica smo liječnici." Ta je činjenica kod obojice pisca razvila poseban zaštitnički odnos prema vlastitim književnim junacima, običnim ljudima koji žive u maloj sredini.
Osipov je i autor drama koje su s uspjehom izvedene u Omskom dramskom kazalištu i Malom dramskom kazalištu u Sankt Peterburgu. Za prozu je dobio više prestižnih nagrada, od kojih se ističe Buninova za zbirku Renesansni čovjek i pripovijetku Valovima morskim.
Izbor iz proznog opusa Kamen, škare, papir prva je Osipovljeva knjiga na hrvatskom jeziku.