Quinta Pitanga
Maja Klarić

Svakodnevnim jezikom, običnim riječima o neobičnim prostorima i osjećajima, Maja se obraća čitateljima kao suputnicima, svjedočeći o događajima ponekad pripovjednim stilom, a ponekad kolažirajući slike i pejzaže u poetske minijature pune egzotičnih toponima. Prevaljujući udaljenosti i vremenske mijene, stavljajući dojmove u odnos popudbine tijela, tereta sjećanja i intimnih odnosa, putnica i pjesnikinja Maja Klarić pripitomljuje i nas za daleke predjele, stranu prirodu, tuđe gradove.
Kad vlak ili brod napokon zaplove, kad se ruksak napokon nađe na leđima, pokrenu se i Majini stihovi. Oslobođena dužnosti prema onima koje je ostavila iza sebe, pjesnikinja se napokon usredotočuje na ono što je ispred nje, a to su njezini suputnici ili slučajni susreti na novim mjestima, ljudi i prostori kojima hoda. Pjesme tada postanu putovanje i prolazak kroz njih čitatelju ostavlja blato na potplatima, umor u koljenima i okus egzotičnih začina u ustima, a to je ono što bi od putopjesništva i očekivali.

Želimir Periš