Listići
Ludwig Vittgenstein

Pisati znači neprestano dodavati i dodato izbacivati, krojiti i skrojeno prepravljati. Učinak te neprestane igre pisanja i brisanja jeste, naravno, knjiga. Ali šta raditi sa odbačenim delovima, sa izostavljenim odlomcima, sa odbačenim idejama, sa onim materijalom koji nije ušao u knjigu, a u kojem se, ponekad, mogu skrivati čitava nova dela? Taj materijal Ludvig je Vitgenštajn ubacivao u posebnu kutiju s natpisom „Listići“ – prvi fragment, kako je utvrđeno, potiče iz 1929. godine – da bi u toj kutiji, zapravo, ostao do kraja njegovog života. Na tim listićima pisao je Vitgenštajn i nacrte za buduće tekstove, beležio je ideje, ili uobličavao male, prodorne celine, koje se drže i same za sebe. Ali kada se papirići – kao da sastavljamo slagalicu bez unapred datog modela – poređaju na jedan od mogućih načina, onako, recimo, kako su ih poređali priređivači ove knjige (što znači da je moguć i drugačiji raspored), dobija se začuđujuće delo u kojem fragment dominira, ali delo za koje se jasno vidi da ju je pisala jedna ruka sa svim bogatstvom svojih ideja, strasti i opsesija.