Vrijeme koza; Povratak koza
Luan Starova

Roman Vrijeme koza Luana Starove, u prijevodu Mate Marasa, poslije dvadeset godina vraća se hrvatskoj čitateljskoj publici, a u istom izdanju objavljujemo i Starovin novi roman Povratak koza u prijevodu Borislava Pavlovskog. Dvije povezane priče, svaka napisana u svom vremenu, objavljujemo u jednoj knjizi.

Roman Vrijeme koza kronika je zbivanja poslije Drugog svjetskog rata kada su vlasti bizarnom zabranom uzgoja koza na rub egzistencije dovele stotine tisuća već osiromašenih stanovnika svih jugoslavenskih republika. Starova nam nizom komičnih situacija prikazuje svu ironiju, ne samo te zabrane, nego odnosa vlasti i naroda općenito. Nagrađena brojnim međunarodnim priznanjima, knjiga je prevedena na dvadesetak jezika, a 1997. u Francuskoj je proglašena najboljim europskim romanom.

Povratak koza nastavak je Vremena koza, priča nastala u tranzicijskoj Makedoniji. Naslov romana samo je suptilna ironija kojom nam Starova, istančano i nedvosmisleno predočava melankoličnu istinu da su koze, kao i sloboda, odavno otišle iz života suvremena čovjeka i da se više neće ni vratiti. U ovoj alegoriji jedne mračne negativne utopije, koze su samo posljednja romantična stavka, isječak sjećanja na vrijeme kada je egzistencijalna samostalnost zapravo bila moguća.

„Ova knjiga pokazuje lice Balkana koje nam je slabo poznato ili nepoznato, jer je za zapadnjaka Balkan odavno sinonim konflikta, bratoubilačke mržnje, trajnoga zločina. Autor dokazuje da postoji i drugo lice, lice koje se javlja u doba mira i koje je gajeno stoljećima; to je miroljubivo lice suživota, poštovanja prema drugome, lice prijateljstva među ljudima, među skupinama različita podrijetla.

Upravo o tom svijetu u malom piše Luan Starova, Makedonac albanskog podrijetla, savršen predstavnik balkanskoga suživota i balkanske otvorenosti, čovjek koji je sav svoj život inkarnirao balkansko bratstvo bez ikakva etničkoga zatvaranja, koji se odupro ekscesu ideološke apstrakcije, koji se suprotstavio svakoj etničkoj i vjerskoj tvrdokornosti.

Luan Starova je nasljednik svog oca prema kojemu iskazuje dužnu ljubav i opravdano divljenje. I ja sam s njim dijelio iste osjećaje. Moj otac nije bio erudit ni mudrac kao Luanov, ali je bio otvoren prema drugima, bez predrasuda, uvijek spreman na prijateljstvo sa strancima. Imao je vlastitu životnu mudrost i to je razlog više što od srca pozdravljam Luana, ne samo kao velikoga pisca, nego kao svoga balkanskog brata.“

Edgar Morin