Trideset godina zajedničkog života i razgovora, dvanaest godina zajedničkog hodanja planinama i razgovora, sedam godina zajedničkog rada na imanju i razgovora – mali dio tih zajedničkih iskustava nalazi se u knjizi ("Zapisi iz Stranice Gornje", op.ur.) koju držite u rukama.
Ovo nije priručnik za život na selu. Ova knjiga govori o nekim našim iskustvima na imanju, a sve što se može shvatiti kao neko uputstvo, vrijedilo je samo za nas i samo u trenutku kad smo to radili. Već sljedećeg dana situacija je u vrtu i voćnjaku nova, drukčija, jučerašnje iskustvo ne može se u cijelosti primijeniti. Život na imanju i poslove na imanju shvaćamo više kao put kojim idemo dok se sve oko nas u svakom trenutku mijenja i preobražava, a ne kao krutu rutinsku primjenu naučenih umijeća i vještina. Smatramo da nema pouzdanih recepata za poslove na imanju. Postoje samo široki okviri unutar kojih se krećemo, a sve drugo ovisi o trenutku u kojem se stvar dešava, u kojem djelujemo.
Kao i u životu, uostalom.
(...)
Nismo došli ovdje da budemo arhitektica i pisac, da preslikamo velegradski komfor i rutinu, da tražimo gradske sadržaje. Komfor i rutina uspavljuju čovjeka, otupljuju ga, čine ga pasivnim i poslušnim. Izići iz komfora i rutine znači biti prisutan, u kontaktu sa svijetom i sadašnjosti. Ako ste ikada hodali bosi u prirodi, znate o čemu govorimo. Hodati bos u prirodi čista je meditacija, prisutnost. Malo je vjerojatno da će se bosom hodaču dogoditi kakva nezgoda; toliko je usredotočen na svaki korak, na okolicu, da je mogućnost uganuća noge, ugriza zmije ili slične nezgode mnogo manja nego kad hoda u cipelama.
Nećemo se odreći svojih zanimanja, ali prije svega došli smo ovdje da pokušamo iskrčiti vlastitu čistinu, onako kako je poima Rüdiger Safranski u knjizi eseju „Koliko globalizacije čovjek može podnijeti?“. Iskrčiti čistinu, piše on, znači njegovati način mišljenja i ponašanja koji se baš i ne uklapa u globalističku histeriju, to naime znači usporavanje, svojeglavost, smisao za orijentaciju, isključivanje, nedostupnost. Došli smo ovdje, ostanimo još kod Safranskog, da pokušamo biti suvereni. A suveren je, kaže on, onaj tko sam odlučuje o tome u što će se uplesti, a u što neće, koji ima osjećaj za ono što ga se doista tiče, koji razlikuje stupnjeve hitnosti i spozna doseg vlastitog djelovanja.
Čini nam se da se ljudi ničega ne plaše toliko kao slobode. Sad smo u prilici da budemo slobodni i suvereni, da preuzmemo potpunu odgovornost za svoj život i za ono što radimo, da odlučujemo o sebi, da radimo poslove koji nas ispunjavaju i zadovoljavaju naše potrebe, da se približimo samodostatnosti, da u svakom trenutku možemo poći kamo god želimo… Kako bilo, sloboda svakako ne znači ovisiti o vodovodu, struji, kanalizaciji, gradskom prijevozu, dostavljačima gotove hrane… Još je manje sloboda mogućnost izbora u trgovinama među tisućama stvari koje se ondje nude.
Sloboda, prije svega, znači moći pribaviti vodu na izvoru, uzgojiti hranu, pronaći hranu na livadi i u šumi, skuhati na vatri, grijati se pokraj nje, obavljati nuždu vani. S tim u vezi, kad smo došli ovamo, zahod se nalazio na kraju ganka na istoku kuće. Septička je bila ispod ganka, zaudaralo je i zimi i ljeti, a ljeti je uz to zahod bio pun komaraca. Nekoliko godina, sve dok nismo napravili zahod u kući, kopali smo rupe na rubovima imanja, uz šikaru ili u šikari, birali bismo mjesto s pogledom, i ondje obavljali nuždu, a izmet zatrpavali pepelom i zemljom. Malo je nezgodno bilo noću, kad je kišilo, a posebno u ledenim zimskim jutrima i noćima, no sloboda košta, zar ne? Netko je spreman platiti tu cijenu, netko ne. I dalje najčešće mokrimo vani. Pomokriti se vani, uz neko stabalce, užitak je za onoga tko mokri, a korist za tlo i stabalce, s obzirom na dušik u mokraći.
Na koncu, odlučivši se za ovaj korak nismo učinili ništa posebno, ništa spektakularno, samo smo iz umjetnoga krajolika grada i svijeta utvara koje je stvorio čovjek (uspjeh, moć, slava…), a koje ne možemo dodirnuti, omirisati, okusiti, čuti, prešli u krajolik koji uglavnom nije stvorio čovjek, u svijet drveća, ptica, trava, grmova, žaba, leptira, zečeva, lisica, srna, paukova, muha… Drugim riječima, prestali smo igrati društvene uloge koje su nam dodijeljene ili smo ih jednom sami izabrali, i počeli živjeti vlastite živote, provoditi ih u poslovima koji zadovoljavaju naše osnovne potrebe i dokolici.
Prijateljima se naš izbor čini radikalnim. No vjerujemo da je stvar upravo obrnuta – da je radikalan način na koji smo dosad živjeli, a u kojem je posve normalno da čovjek i do 12 sati dnevno radi poslove koji ga ne ispunjavaju i bude umrežen i dostupan dan i noć, da bi zauzvrat mogao kupiti kemikalijama nafilanu, bezvrijednu hranu i gomilu stvari koje mu uopće ne trebaju.
Ljiljana Đorđević i Edo Popović
