Renesansne misli
Leonardo da Vinci

Leonardo da Vinci (1452. – 1519.), odgojen je u očinskom domu kao nezakonito dijete ser Piera da Vincija i mlade seljanke Katarine. Učio je u slikarskoj radionici Andree del Verrocchija u Firenci. Štićenik renesansnih plemića (Ludovico Sforza, Cesare Borgia), papa i Firentinske Republike, boravio je i radio u Milanu, Rimu, Firenci, a prema legendi umro na rukama kralja Franje I., koji mu je omogućio slobodu kontroverznih istraživanja u vili Clos-Lucé na južnom kraju maloga grada Amboise, na obali Loire.
Stvorio je Leonardo velika slikarska i kiparska djela prodirući u dotad neistražena područja prirode i ostvarujući skladnost ljepote i istine. Znamenite su njegove intuicije o geološkim formacijama i predviđanja o svemirskoj katastrofi, pokušaj mehaničkog leta, (zabranjeni) studij anatomije na ljudskim leševima i bezbroj tehničkih projekata. Pritom nije zaboravljao praktične potrebe sredine, što je također bilo u skladu s modernim poimanjem humanističkog razdoblja (primjerice zamisli o irigacijskim sustavima, o modernom gradu, o fortifikaciji za obranu Mletaka od Osmanlija na Soči).
Za Leonarda su promatrani eksperiment i matematika glavna vrela znanstvene spoznaje. U prirodi vlada stroga zakonitost koja se dade matematički izraziti. Priroda je živa, duhom prožeta i svrsishodno uređena cjelina, u njoj se svaki dio teži održati, i da bi se bolje održao, teži ostati u cjelini.
Leonardovi spisi, iz kojih se obično izdvajaju manji sastavi, poput basni (favole), šala (facezie), bestijarija (bestiario), duhovitih zagonetki (indovinelli) i proročanstava (profezie), obuhvaćaju zabilješke najrazličitijeg sadržaja i značenja (zapisanih zdesna nalijevo, kako bi se čitale pred zrcalom), popraćenih izvanrednim crtežima i skicama. To je, zapravo, jedan golem »dnevnik« mislioca, znanstvenika i umjetnika. Poetsku snagu imaju njegovi lapidarni aforizmi ili zapažanja o prirodi, umjetnosti, znanosti, elementima, osobito o vodi, pa o promjenama zemaljskog reljefa, o čudovišnim nemanima iz pradoba (koje nije smatrao mitološkim bićima), tajnama ljudskog tijela i prijeporima počela.
Leonardo nije objavio nijednu knjigu i nije posjedovao humanističku izobrazbu, no prozni mu je izraz osebujan i izvoran, dok njegove nesustavne bilješke odišu vizionarskim lirizmom.
Spisi su mu (oko 7000 listova) rasuti nakon njegove smrti i nisu sačuvani u cijelosti. Neki pak fragmenti i tematske cjeline pojavili su se već prije, recimo Rasprava o slikarstvu (Trattato della pittura, Pariz 1656.), a najvećim su dijelom objavljeni u novije doba.

Mario Kopić