Bdjenje
Kruno Čudina

Možemo pretjerati pa reći da se od Gundulićevih "Suza sina razmetnoga" hrvatska književnost nije duže zadržavala na očevima i sinovima i da joj je u tom dugom nizu godina sve bilo zanimljivije od onog što je ugrađeno u taj temeljni obiteljski odnos. Možda isto tako možemo reći da je domaća književnost odbacila mnoge tabue, da se odavno ne libi seksa, a od nedavno i muški pisci pišu o ljubavi s takvim sentimentom kakav bi prije koje desetljeće bio prihvatljiv jedino u ljubavnim roto-romanima, ali tema oca i sina i dalje ostaje prešućena.
Istina, na ruku im ide i psihoanaliza, koja je u središte interesa postavila "napetosti" na relaciji oca i kćeri, majke i sina.
Sve to nije zanimalo, a kamoli opterećivalo Krunu Čudinu kada je s tek kojom godinom preko dvadesete započeo pisati roman posvećen od prve do zadnje stranice jednom, odnosno dvojici - ocu i sinu. Pisao je onako kako se takva tema jedino može nadvladati; negdje iz dubine želuca i u dugim trzajima.
Ali taloži iz kojih je nastala njegova proza nisu teški, gorki, mračni — mada sam tekst često upravo takav dojam ostavlja - već je u njih upisana pripadnost, odanost i, čemu se skanjivati te riječi, ljubav. Jer Krunin lik, sin koji bdije s bolesnim ocem i nad njim, uvjeren da je to posljednja noć koju će provesti zajedno, ima rijetku privilegiju da je na vrijeme dospio reći sve što je trebalo.
"Bdjenje" nije nastalo kao nadoknada propuštenih prilika, njime se ništa ne ispravlja ili zaglađuje, jer se reklo sve što se trebalo, a nije trebalo puno. Ostalo je samo da u noći bdjenja beskonačno koračaju, a njihov je beskraj sveden na nekoliko metara između dviju prostorija kućice podno zagrebačkog podvožnjaka. I da se, ako im uspije - a uspijeva im - zajedno smiju.