Preludiji tišine
Krešimir Brlobuš

Veći dio preludija tišine sabranih u ovoj knjizi zapravo su vrlo raznovrsni fragmentarni zapisi ponajviše nošeni dosljednom orfičkom potrebom autora da u razgovoru s odavno utihnutim duhovnim srodnicima posve tiho u osami osluškuje i pokušava zapisati one duhovne nemire duše što se, prema njegovu uvjerenju, ponekad daruju orfičkim pjevom tišine. Oni su istoznačna posljedica nepredvidljivih trenutaka darujućega nadahnuća tijekom kojih se duša osluškujući ugađa s blaženom tišinom onogo mislenoga puta na kojemu se nehotice i posve neposredno dokidaju bezbrojne metafizičke razlike i tiho razotkriva neizrecivo jedinstvo svega što jest.
Sudeći prema naslovu knjige, osnovni lajtmotiv autorova preludiranja je tišina, a tišina je onoj mistični hiotus kojemu ne možemo umaknuti. Možda nam baš zbog togo gotovo svaka pomisao na nju istodobno razotkrivo neku zatomljenu zebnju od neumitnosti zagrobne tišine u mističnome obzoru koje će zacijelo svaki mogući izrijek postati i ostati zalogaj neizrecivog bezdana pratišine. Svojstvo je tišine zapravo u tome da ona nema nikakvo svojstvo, tj. da je bez svojstva. Budući da se mistično zbiva u svemu što jest, onda istome daruje blaženu neizrecivost. Za tišinu kao i za bitak možemo, onkraj svakog mogućeg priroka, jednostavno ustanoviti da naprosto jest. Tišinom se nadaje onaj bezdan neizrecivosti koji onemogućuje svaki mogući metafizički identitet. Možda je baš zbog toga tišina jednako tako skrivena zamka za mnoge lakoumne metafizičare, koji su zbog prekomjernoga voluntarizma gotovo posve gluhi za mogući dosluh i doslut mističnoga blaženstva njezine neizrecivosti. Ukoliko nas tišina svojim postojanjem svagda opominje na neiscrpni i neizrecivi smisao bitka, onda nas doista ne čudi što je najuvjerljiviji pjesnik tišine, Friedrich Hölderlin, odavno pjesnički zamolio: 0, tiha mudrosti, otvori svoje svetište. Iskoračiti iz posvemašnje zanovjetajuće buke i pokušati zakoračiti u duhovno svetište tišine znači, u skladu s Hölderlinom, jednako tako pokušati posve modulirati u tišinu i zbivati se u čistoći i blaženstvu njezine neiscrpne mudrosti.
Možda samo putem strpljivog suputništva s tišinom mudrosti možemo dospijeti u ono nenadano stanje mislene budnosti koju je odavno slutio i izgovorio tamni Heraklit, kada je posve uvjerljivo tvrdio: Ako poslušate ne mene, nego logos, onda je modro priznavati da sve jedno jest (fr. D50).