Tko se boji lika još
Julijana Matanović

,

Ontološki čvrstim sadržajem, iskrenim angažmanom, vidljivom stvaralačkom potrebom te stilom istovremeno britkim i nježnim, prepunim dinamičnih izmjena, spisateljica ostvaruje efekt koji uvelike nadilazi samu umjetničku impresiju u kojoj leži njen primarni impuls. (Livingstone)

,

Knjiga je tjednima bila najprodavaniji domaći prozni naslov, premda naizgled nema nijednu osobinu klasičnog hita. Nećete je pročitati "u jednom dahu" - naprotiv, prije ćete kroz nju prolaziti napreskokce, tražeći likove koji su vam ostali u sjećanju, djela koja poznajete i pisce koje volite. Nema tu ni jake priče koja bi lijepila pažnju do posljednje stranice, a teško i da ćete pohvatati sve te aluzije, citate i konotacije - naposlijetku, podtekst ovog romana jesu stotine djela razasutih u nekoliko epoha naše novije književnosti. (Boris Postnikov, Zarez)

,

Knjiga o kojoj je riječ nije samo beletristika, nije hagiografija, nije književno-teorijska rasprava, nije kritika, ali ima od svega one ljepote koja ovu knjigu čini značajnim uratkom u domeni hrvatske književnosti, pa i šire. (Fabijan Lovrić, Zadarski list)

,

Autoričin tekst jedno je od najoriginalnijih književnih djela napisanih u posljednje vrijeme, vjerojatno ne samo u hrvatskoj književnosti. Riječ je o intertekstualnom -i u isti mah metafikcionalnom romanu, ili multigeneričkoj prozi, koja na vješt i neobično invenciozan način spaja različite vrste diskursa.
Osnovna je zamisao oslobađanje poznatih, pa i manje poznatih, književnih tikova njihova tekstualnog ambijenta, to jest nadzora njihovih autora. Ti likovi ne traže pisca, kao u Pirandella, nego naprotiv izmiču njegovoj volji. Izmičući, oni traže „zbilju" izvan fikcije koja je čitateljima poznata i nastoje artikulirati se kao neovisna bića, sa samosviješću koja se razlikuje od svijesti kojom ih je opskrbio autor. Tim iskorakom iz prvotne fikcije likovi dakako ulaze u tekstualni svijet koji je metafikcionalan i ujedno neofikcionalan. Dio igre koju autorica ovdje inscenira okolnost je da nastupa inverzija uvriježenog autorsko-tekstualnog odnosa: pisci postaju u sučeljavanju sa svojim bivšim likovima utvare.
Okvir teksta unosi u njega dodatnu napetost. Ulančana poglavlja zasnovana su kao opis zbivanja oko pripremanja i polaganja ispita iz književnosti, pa je autoričino djelo na taj način i svojevrsna eksperimentalna povijest hrvatske literature, kodirana i dekodirana, ako tako hoćemo: igra s idejom meta-kviza.