Juraj Dobrović
Jerko Denegri

U više je navrata, govoreći o svome radu, Juraj Dobrović isticao neprimjerenost pretjerano patetičnih pojmova "stvaranje", "stvaralaštvo", u zamjenu za pojmove "otkrivanje", "otkriće" ("sam termin stvaralaštvo neadekvatan je u ovom slučaju jer ono što predstoji i svršava u mojem djelanju nije stvaranje nego otkrivanje"; "stvarao nisam, već sam možda nešto otkrio"). Ove skromne tvrdnje, poput nekog pravdanja, u stvari, su izjave jake samosvijesti: jer nešto otkriti u (modernoj, suvremenoj) umjetnosti, gdje se čini gotovo sve postignuto, znatan je zahtjev prema samome sebi, vrlo vrijedan je doseg ako je neko pravo otkriće zaista obavljeno. A ono što je Dobrović otkrio nije nešto za opću upotrebu, nešto što se može negdje drugdje primijeniti, nego je to svijet oblika i skup problema njegova vlastitoga djela. Još dublje u temelju, to su oblikotvorna načela izgradnje toga djela, što će mu dopustiti i omogućiti prirodan, postojan, neusiljen, a ipak kontinuiran, neprekidan i dugoročan, ali i još uvijek neokončan rast vlastitoga opusa. Opusa koji, računajući od prvih nastupa broji više od četiri desetljeća trajanja, isto toliko prisutnosti na umjetničkoj sceni vlastite sredine, dakle prisutnosti koja već samom svojom vremenskom duljinom posjeduje povijesnu dimenziju. I ne samo povijesnu zato što je to prisutnost dovoljno dugotrajna da već pripada povijesti, nego zato što je Dobrovićevo djelo kao povijesno već potvrđeno i to kao jedna od vrlo stabilnih, problemski evidentno prepoznatljivih vrijednosti u novijoj hrvatskoj umjetnosti.