Jean-Pierre Duteuil u uvodu knjige "Maj '68. : politički pokret" ističe kako njezin cilj nije rekonstruirati Maj '68 u njegovim punim dimenzijama podrobnom analizom pokreta, nego upozoriti na neke njegove aspekte koji se suviše često zanemaruju, a koji se autoru čine ključnima. lako su ga oni koji žele iskorijeniti svaku zamisao revolucije i kritike kapitalizma sveli na čisto kulturnu dimenziju (i samu ispražnjenu od svojeg subverzivnog sadržaja), Maj '68. nije bio slučajan i besposljedičan povijesni događaj.
Za mnoštvo radnika, Maj '68. počinje već 1966. s pobunama u Caenu, u Lorrainei, u Fougeresu, u Redonu ili u Saint-Nazaireu; sa seljačkim pokretom koji se korjenito mijenja i ponovo otkriva svoju moć da se sukobljuje s policijom; s gimnazijskim pokretom koji se javlja više od godinu dana prije znamenitih događaja. Premda nije bilo moguće predvidjeti njegov oblik ni tok, nije bilo teško predvidjeti da su na pomolu veliki događaji. Francuska se nije dosađivala, klasna borba nije bila odložena u staretinarnicu, radnička klasa nije rekla svoje konačno “zbogom”. Maj 68. bili su i novi oblici organizacije koje ćemo neprestano sretati tijekom četrdeset godina što su uslijedile: akcijski odbori, s težnjom prema autonomiji i nepovjerenjem prema sindikalnim i političkim strukturama.
Duteuil ističe kako Maj '68. otvara razdoblje raskola između političke klase, medija, intelektualaca s jedne, i civilnoga društva s druge strane.
Kad bih morao istaknuti samo jedno bitno svojstvo Maja '68., predložio bih da to bude kritika hijerarhije – svih oblika hijerarhije. Odbijanje da budemo izvršioci podčinjeni rukovodiocima; odbijanje piramidalnog društva čiji model prodire do u najskrivenije zapećke, od individualnih odnosa do profesionalnih aktivnosti ili organiziranja dokolice. Francuski Maj jest pokret koji je namjeravao provesti promjenu ne ograničavajući se na institucionalne nadstrukture politike; bilo je moguće sve reći, sve staviti u pitanje. On je udario po svim aspektima društvenih i individualnih odnosa, a samim time i po korijenima dominacije, po hijerarhiji.
Za razliku od prijašnjih "revolucija", nije se najviše poljuljala politička nadstruktura, nego sam temelj društvenog poretka, autoritet – onaj nastavnika, roditelja, malih i prosječnih šefova, morala itd. To je omogućilo da se otvore procjepi iz kojih će nastati pokreti 1970-ih. Ali tijekom cijeloga tog prevrata, nije se promijenio čak ni politički režim, čak ni način vladavine. Zbog toga se tvrdilo da je Maj '68. bio prije svega "kulturalni", moralni skandal. Jer, za vladajuću ideologiju, političko jest država, način vladavine; sve u svemu, večernje vijesti, politikantstvo; sve ostalo pripada kulturi. No, za nas, dovesti u pitanje funkcioniranje društva i doći do riječi ne može se prilagoditi umjetnoj podjeli između "kulturalnog" i "političkog": ona je sama bit politike.
U svakom slučaju, cilj ove knjige nije rekonstruirati Maj '68. u njegovim punim dimenzijama podrobnom analizom pokreta, nego upozoriti na neke njegove aspekte koji se suviše često zanemaruju, a koji se meni čine ključnima: na pokret gimnazijalaca, na akcijske odbore, štrajkove 1967., na Pokret 22. marta; kao i reagirati na određene klišeje koji, prema mojem mišljenju, namjerno iskrivljuju pogled na to razdoblje.
Napokon, dokumente koje navodim, u cijelosti ili djelomice, birao sam znajući da su se oni sastavljali, čitali i pretresali u kolektivima aktivnima '68., dakle da su doista predstavljali nešto u pokretu, i nisu bili čisto povjerljive individualne inicijative.
Jean-Pierre Duteuil
