Užasna djeca
Jean Cocteau

U kratkom romanu Užasna djeca (1929) Cocteau sažima sve svoje omiljene teme i opsesije – adolescentna dob, fascinacija anđeoskim likom, incest, smrt, fantastično i čudesno, kazališnost zatvorena prostora, zrcalo, onostranost, ceremonijalno ozračje, izoliranost, upućenost u tajne drugoga svijeta – i nastavlja probijati sve žanrovske granice, tako da djelo balansira između romana, pripovijesti i bajke u nekoj vrsti romaneskne poezije. Nastalo u svega mjesec dana, neki kažu samo 17, tijekom tretmana odvikavanja od droge za kojom je Cocteau posegnuo potresen smrću bliskoga prijatelja, ovo djelo spaja osobni očaj i beznađe s identičnim stanjem duha vremena između dva rata.
Osim utjecajima kojima je Cocteau kao umjetnik bio snažno izložen 1920-ih, roman je i autobiografski obilježen. Kad mu je bilo devet godina, Cocteau je doživio očevo samoubojstvo, nakon kojeg je jednostavno odbijao odrasti. Tema smrti, tragičnost i žudnja za vječnim djetinjstvom izravno su prenesene iz toga ranog razdoblja života, kao i događaji u gimnaziji Condorcet gdje je zanesen svojim snovima pao na maturi, ali i upoznao Dargelosa, lijepog, ali opasnog anđela, simbol divljih poriva koji razaraju dušu, model muškarca koji ga je kao fantazma proganjao u životu, i kao konstanta ulazio u njegova djela. Upravo je taj lik, koji se kratko pojavljuje na početku i na kraju ovoga romana, pokretač svih zbivanja, onaj anđeo tame koji u sebi sjedinjuje neopisivu, ali hladnu ljepotu i paklenu narav, onaj koji od samog početka nastupa kao idealizirano biće obavijeno nadnaravnom svjetlošću. S njim započinje fatalni preokret, zatvaranje u kuću, u svoj svijet, u sobu koja djeluje više kao prostor mašte nego kao zbiljsko poprište radnje u kojoj se kao na pozornici može neprestano izvoditi tragikomedija vječnoga djetinjstva. Ta soba kao simbol afektivnoga stanja u kojem se brat i sestra stapaju u jedno biće, u kojem "odlaze" u drugi svijet, svijet snova i žudnji, u kojem mogu posve odbaciti zbilju, svijet odraslih utemeljen na racionalnom i logičnom mišljenju, istodobno je i simbol kobi koja se nadvila nad njima i neumoljivo ih vodi prema samouništenju.

Jean Cocteau (Maisons-Laffitte, 1889 – Milly-la-Porét, 1963), francuski pjesnik, dramatičar, romanopisac, filmski autor, pariški dandy. Rođen u obitelji visokoga građanskog staleža, pohađao privatnu nastavu u odabranim gimnazijama. Prvi uspjeh postigao kao adolescent svojim recitalima poezije u pariškim umjetničkim salonima. Iz suradnje s ravnateljem ruskog baleta S. Djagiljevim nastaje balet Plavi Bog (Le Dieu bleu, 1912). P. Picasso i E. Satie s njim potpisuju balet Parada (Parade, 1917), prvu kubističku predstavu, koja je izazvala zgražanje. Za I. Stravinskoga napisao je tekst za operu-oratorij Kralj Edip (Œdipus-Rex, 1926). Premda raznovrsnost i eklekticizam ostaju dominantom njegova opusa, u središtu mu je zanimanja mitski svijet antike. Na temu Orfeja nastaje istoimena drama (Orphée, 1925) i dva filma: Orfej (1950) i Orfejev zavjet (Le Testament d'Orphée, 1960), a središnje mu je djelo drama Pakleni stroj (La Machine infernale, 1934), u kojoj nadrealističkom poetikom progovara o Edipu u svjetlu frojdovskih opsesivnih snova. Temu incesta obrađuje i u Užasnim roditeljima (Les Parents terribles, 1938), dok uz neoromantizam pristaje u povijesnoj drami o Ludwigu II. i Elizabeti Austrijskoj, Orao s dvije glave (L'Aigle à deux têtes, 1948). Okušao se i kao romanopisac: Tomo prevarant (Thomas l'Imposteur, 1923), Užasna djeca (Les Enfants terribles, 1929). Na film je uspješno prenio svijet snova i bajkovitoga: Ljepotica i zvijer (La Belle et la Bête, 1945), što ga približava širokoj publici. Ipak, uza svu raznolikost umjetničkog izraza, najsnažniji je kao pjesnik. Svoje rane stihove skupio je u zbirci Pjesme (Poésies, 1924), a do posljednje Rekvijem (Requiem, 1962) objavljuje još nekoliko zapaženih pjesničkih knjiga: Alegorije (Allégories, 1941), Broj sedam (Le Chiffre sept, 1952), Polutama (Clair-Obscur, 1954).
Bitna je značajka njegova djela dvosmislenost, iskazana ili skrivena u fantastičnoj osobnoj mitologiji. U Dnevniku neznanca (Journal d'un inconnu, 1952) izravno se upoznaje "laž koja govori istinu", a tako je autor definirao i svoju umjetnost.