Tajna kratkog života
Janos Sziveri

Sziverijevo pjesništvo započinje u znaku neoavangardnih pjesničkih eksperimenata i od samog su početka za nj karakteristična nestrpljiva umjetnička traganja i pjesnička eksperimentiranja. U njegovim je samorefleksivnim autorskim iskazima konstantno prisutna potraga za odgovarajućim, još adekvatnijim načinom izražavanja, odnosno registriranje činjenice da je ono što nastane uvijek manje, manjkavije, nepotpunije, nedostatnije u odnosu na poticaj koji pokreće na stvaranje. Kao da se uz takvu vrst nezadovoljstva veže i činjenica da je ustrajao na živoj, artističkoj izvedbi svojih pjesama: nije mu svejedno kako se pjesma izgovori, iz javna je čitanja nastala predstava, oživljavanje, zapravo autentična forma pjesme, i ta predstava, izravan govor publici

postaje samom pjesmom. Čini se da je za Sziverija stvaralački proces završavao izgovorenom verzijom pjesme, verzijom koju on sam čita. U njegovu je ranom pjesništvu, čak i neovisno o samorefleksivnim očitovanjima, konstantno prisutna misao o nedosegnutim, neostvarenim mogućnostima, nesavršenim pokušajima i nepotpunim ostvarenjima. (…) Kao da su brza recepcija, objavljivanje i nagrađivanje njegova ranog pjesništva u prostoru književne javnosti dio njegova osjećaja poraza. (…) Neuspjeh poetike u znaku neoavangarde je da književnost kao sustav prihvaća kao pjesničku riječ i nagrađuje (buntovnu, destruktivnu) radnju koja se želi provesti riječju, prepoznavši njezinu umjetničku vrijednost. Stvaralac se suočava s činjenicom da ono što je mislio da ruši i ono što je želio razoriti izvana, izgrađuje iznutra.

István Ladányi, O pjesništvu Jánosa Sziverija