Proza poslije FAK-a
Jagna Pogačnik

Prozne knjige domaćih autora koje su obuhvaćene ovom knjigom većim dijelom, po godini izlaska, spadaju u književnost "poslije FAK-a". To je vrijeme stišavanja početne euforije i medijske buke oko domaće proze, koju je inicirao FAK, te vrijeme supostojanja različitih generacija i poetika. Najveće zvijezde FAK-a nakon njegova gašenja objavljuju svoje prozne knjige "kao da se ništa nije dogodilo". Jergović, Ferić, Tomić, Pavičić, Popović, Radaković i dalje su najaktivniji predstavnici proze "srednje generacije". Njima se pridružuju Dežulović i Baretić koji su svoje prve knjige objavili kad je FAK već bio mrtav. I njih bismo, kao i Perišića, mogli svrstati u predstavnike famozne stvarnosne proze, koja je svoje finale poslije finala FAK-a svakako doživjela s bibliotekom domaćih proznih autora "Premijera" u izdanju "Jutarnjeg lista". No, istovremeno, kako je to više nego očito iz tekstova u ovoj knjizi, posve se ravnopravo sa stvarnosnom piše i posve drukčija proza. Naime, prošle su tri prozne godine obilježile i bodulske priče Senka Karuze, suptilna autobiografska proza Stanka Andrića, ratni romani Josipa Mlakića, vampirske teme Borisa Perića, muški ljubavni romani Pintarića i Prtenjače, eskapistička fantastika Davora Slamniga, dijametralno suprotni ženski rukopisi Ivane Sajko, Milane Vuković Runjić ili Vedrane Rudan itd. itd. Očito, živimo književno vrijeme u kojem nema jednog modela, jednog žanra, jednog naraštaja... I dobro je da je tako.