Sučeljavanja
Ivo Pranjković

Polemički dueli oko hrvatskoga jezika i pravopisa

U knjizi Sučeljavanja (Polemički dueli oko hrvatskoga jezika i pravopisa) sabrani su polemički tekstovi Ive Pranjkovića nastali i, najvećim dijelom, objavljeni između 1997. i 2007. godine. Sadržajno, a dobrim dijelom i koncepcijski, ona je svojevrsni nastavak autorove knjige Jezikoslovna sporenja (Zagreb, 1997), u kojoj su objavljeni tekstovi polemičkoga sadržaja nastali između 1982. i 1996. godine. Glavna je razlika između njih u tome što je podjela na odjeljke u ovoj knjizi načinjena prema osobama s kojima se autor sučeljavao, tj. prema pojedinim supolemičarima (Daliboru Brozoviću, Stjepanu Babicu, Boži Ćoriću, Mariju Grčeviću, Nataši Bašić i Snježani Kordić), a ne prema predmetima sučeljavanja, kako je bila koncipirana knjiga Jezikoslovna sporenja.
Kao što inače pretežno biva u polemikama o jeziku i/ili oko jezika, pogotovo u nas, i u ovoj su knjizi u prvom planu ona jezikoslovna pitanja koja su izrazitije politički obilježena, i to najviše pravopisna pitanja (uglavnom vezana za prijepore oko novih izdanja Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babica, Božidara Finke i Milana Moguša), zatim pitanja odnosa između hrvatskoga i srpskoga standardnog jezika te općenito pitanja vezana za standardizaciju hrvatskoga jezika, za jezičnu politiku u Hrvatskoj nakon 1990. godine i za promjene koje su se od te godine naovamo događale u hrvatskome jeziku ili u vezi s njim.
Pranjkovićevo dosljedno insistiranje na znanstveno utemeljenoj argumentaciji dobar je primjer na koji se način u znanosti grade i brane (ili: brane i grade) vlastita stajališta. Nažalost, takvi su primjeri u hrvatskoj filologiji iznimno rijetki, dobrih je polemičara malo, prečesto se u polemikama gubi iz vida bit spora, predmet o kojemu se raspravlja, pa i zašto se o njemu raspravlja. Neopravdano se, posebice kad je o jeziku i jezikoslovlju riječ, poseže za ideološkom i/ili političkom (politikantskom) argumentacijom, bit se spora zamagljuje, a u središte izbijaju osobni obračuni medu supolemičarima. Pranjković od toga zazire: reći će on po čemu cijeni ili ne cijeni svoga oponenta ili će pak reći u čemu se s njim slaže, a u čemu mu pak i iz kojih razloga ne daje za pravo. To njegovom stavovima daje dodatni kredibilitet.

Osobitu pozornost Pranjković je posvetio razotkrivanju manipulacija kojima su se neki filolozi služili kako bi raspravljanje o jeziku skrenuli na politikantsku razinu. Upravo je stoga ova knjiga vrlo važnim dokumentom koji svjedoči o visokoj političkoj opterećenosti jezikoslovne problematike u našem javnom životu. Pitanje je to kojim smo svi u akademskoj zajednici bili, i još uvijek jesmo, izrazito opterećeni, ali o kojemu se iznimno rijetko raspravljalo. Točnije rečeno, česti su bili monološki nastupi, a tek rijetki - dijalozi. U vremenu izricanja parola Pranjkovićeve su polemike svjedočile živost kritične lingvističke misli.