Tata, kaj je to velika nužda?
Ivo Klarić

Klarićeve kolumne kreću od zbilje, ali se ne iscrpljuju u dokazivanju postavljene teze i nisu pisane neutralnim stilom, nego ih odlikuje izrazita individualnost, emocionalnost, fugitivnost i ekspresivnost. (Strahimir Primorac, Vijenac)

-Gospodine zastupniče, posljednja opomena. Prijeđite na stvar ili...
-Dobro, ajmo redom. Nije istina da je moja žuta kokoš ubila susidovu kokoš. Nije istina da je cilu stvar zamiša moj pivac. Još manje je istina da su u nemilomu događaju sudjelovale sve moje kokoši. A najmanje je istina da ih je moj pas lajanjem podjariva. Konačno, notorna je laž da se sve to dogodilo u petak oko podne. Da je kolega Uzbrdica, nakon šta je o nemilomu događaju razgovara s mojim »dobronamjernim« susjedom, svratio malo i do mene, da čuje drugu stranu, vidio bi ko je zapravo šef nedodirljivoga kokošinjca. Jer, istina je da je njegovu kokoš ubila moja crna kokoš - žutu sam, naime, na susjedove oči, a to je prešutio, operuša sedam dana ranije. Istina je da je moj pivac cijelu stvar promatra sa strane, da se nije uplita u sukob. Istina je da su samo dvije moje kokoši pomogle svojoj crnoj kolegici u samoobrani, naglašavam, gospodo, u samoobrani!... koja je, na žalost, za susjedovu kokoš tragično završila. A to će, jer cila stvar ne može završit u ovomu časnom domu, posvjedočit na sudu i sve ostale moje kokoši. Točno je da je pas lajao, ali zato što je bio žedan, a ne da podjaruje. I na kraju, istina je da ja, što mogu potvrditi i neki časni kolege, usprkos svim svojim zastupničkim obvezama, svakoga petka oko podne prodajem jaja na Docu. Toliko, gospodine predsjedniče, premda, ponavljam, ovo nije i kraj priče. Razumiš ti mene tute! -Hvala, gospodine zastupniče. Za ispravak točnoga navoda javio se zastupnik Uzbrdica...