Nemir od vijeka
Ivo Andrić

Ivo Andrić rođen je 9. listopada 1892. u Dolcu kraj Travnika. U Višegradu je pohađao osnovnu školu, a polom gimnaziju u Sarajevu. Kao gimnazijalac 1911. godine objavljuje u "Bosanskoj vili" svoje prve pjesme. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjctnog društva "Napredak", započinje 1912. studij na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Iduće godine prelazi u Beč, gdje studira slavistiku, filozofiju i povijest, a četvrti semestar upisuje na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu. Nakon vijesti o atentatu na Franju Ferdinanda u Sarajevu vraća se u domovinu. Kao simpatizer projugoslavenske nacionalističke organizacije "Mlada Bosna" uhićen je u kolovozu 1914. u Splitu i pod optužbom za veleizdaju austrijske carevine zatvoren u tamnici u Mariboru do 20. ožujka 1915. Nakon odslužene kazne interniran je u Ovčarevo, a potom u Zenicu. Proglašenjem opće amnestije u srpnju 1917. nastanjuje se u Zagrebu i intenzivira književni rad. Zajedno s Nikom Bartulovićem, Brankom Mašićem i Vladimirom Ćorovićem
1918. pokreće časopis "Književni jug" jugoslavenske integralističke orijentacije. U listopadu
1919. zauvijek napušta Zagreb i odlazi u Beograd. U početku radi kao činovnik u Ministarstvu vjera, a potom prelazi u diplomatsku službu Kraljevine SHS i službuje u poslanstvima u Vatikanu, Bukureštu, Trstu, Grazu, Marseilleu, Parizu, Madridu, Bruxcllesu i Ženevi. Za vrijeme boravka u Grazu doktorirao je 1924. disertacijom pod naslovom Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine. Godine 1933. postaje savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova, 1937. pomoćnik ministra vanjskih poslova u Stojadinovićevoj vladi, a 1939. opunomoćeni izvanredni poslanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. U toj je ulozi sudjelovao i u potpisivanju pristupa Jugoslavije Trojnom paktu. Za vrijeme rata živi povučeno u Beogradu i neumorno piše. Poslije rata bio je poslanik u Skupštini BiH i u Saveznoj narodnoj skupštini. Od 1946. do 1952. obnašao je dužnost predsjednika Saveza književnika Jugoslavije. Nobclovu nagradu za književnost primio je 1961. godine. Umro je u Beogradu 13. ožujka 1975. godine.
Književnu karijeru započeo je kao pjesnik (zbirke Ex Ponio i Nemiri), ali se kasnije preorijentirao na pripovjednu prozu i esejistiku. Najveće umjetničke domete ostvario je u novelama u kojima tematizira život u Bosni u razdoblju turske vladavine te u romanima u kojima se predstavlja kao suptilni analitik egzotičnog, etnički i konfesionalno šarolikog bosanskog mikrokozmosa u dugom razdoblju (Travnička hronika, Na Drini ćuprija, Prokleta avlija, Omerpaša Latas).