Dobro je, lijepo je
Ivica Prtenjača

Prtenjačin prvi roman Dobro je, lijepo je čvrsta je ishodišna točka jednog pulsirajućeg proznog opusa. Već je tu nagovješten specifični motivsko-tematski sklop kojim autor u nadolazećim romanima gradi vrlo zavodljiv poetički svemir. Naglašeni intimizam, stilska rafiniranost i društvena osviještenost odlike su svih njegovih romana – Dobro je, lijepo je (prvo izdanje 2006.), Brdo (2014.) i Tiho rušenje (2017.) – pa ih osjećamo kao samosvojan i zaokružen ciklus. Ako vam je Prtenjačin prozni debi dosad promakao, shvatite ga kao atmosferičan prequel kultnog Brda i izgubite se u zagrebačkom spleenu, od kojeg se u ovoj knjizi epizodično bježi u jednu snovitu portugalsku avanturu. Ovaj roman ispovjedne forme, jednostavne strukture i naslova koji se odavno prometnuo u simpatičnu poštapalicu pripovijeda u vedrom tonu, uz pinkicu sjete, o sazrijevanju usred tranzicijske zbrke, o ljepoti samovanja i težini usamljenosti, o onoj tako nam svima poznatoj treperavoj niti između žudnje i paralizirajućeg straha pred životom, od kojeg istodobno očekujemo da nam se napokon dogodi.

Prtenjačini junaci, plahi, iskreni, prirodni, osnažuju se i ozdravljuju u međuodnosu s drugima, ujedno zašivajući i naše poderotine na duši. Baš takve, tiho transformativne trenutke Ivica Prtenjača u svojim romanima oblikuje u moćne pjesničke slike, a onda ih raspisuje dalje, do perfekcije.