Prostor slobode
Ivica Matičević

Književna kritika u zagrebačkoj periodici 1941.-1945.

Da nije bilo poticaja, možda čak i nagovora, nikada se sam ne bih prihvatio istraživanja hrvatske književne kritike
za NDH. Na taj me rad poticao, strpljivo i odlučno, akademik Dubravko Jelčić kojemu sam bio suradnik na znanstvenom
projektu o dokumentaciji o hrvatskoj književnosti od 1941. do 1945. Mislio sam da, osim možda nekoliko imena nepoznatih malih pisaca ili kritičara u tome razdoblju zagrebačkih ratnih godina, ništa drugo i nije postojalo, tek ideološka propaganda i pozivanje na linč neistomišljenika. Opskurne stvari uglavnom. Kad sam s vremenom, a
posrijedi je sredina 1990-tih, napose nakon što sam sastavio bibliografiju priloga iz kulture u dnevniku »Hrvatski
narod«, trezvenije počeo prihvaćati činjenicu da bi tu moglo nešto biti i da doista postoji značajan broj kritičara
koji su mislili svojom glavom i vjerovali u estetičke ideale nasuprot zahtjevima i željama ideologije, na stol mi je konačno došla treća knjiga Krležologije Stanka Lasica. Ono o čemu mi je Jelčić tako živo govorio i tumačio, jer je — u dobroj barčevskoj maniri — izvrsno poznavao fakte i nesebično ih prenosio, Lasić mi je rastvorio u dobroj lasićevskoj maniri, u sustavnoj, intrigantnoj, istodobno mramornoj i intimnoj knjizi o zanemarenoj književnoj kulturi jednoga potonulog vremena prije šezdesetak godina...