U sedlu je tijesno za dvoje
Ivica Ivanišević

Melankolija, humor i živo oko. Oko dječaka koje sve opaža i prema svojoj blizini uspostavlja nepogrešivo dobrohotan i blag, smijehu okrenut pogled. Čitajući roman Ivice Ivaniševića dok vani cvrčci padaju s grana od vrućine i dok se pola kilograma srdela kuha u najlonskoj vrećici što sam je zaboravio u autu, i sam postajem dijelom njegovog intimističkog, dječačkog čuda i govora. Jer sve tako lako prepoznajem, najlakše onu nevinost bivšeg vremena koje je tako nepovratno iščezlo iz vlastita volumena i glasa. Svijeta o kojem piše Ivanišević, nažalost, više nema. Prerije i ponija više nema, nema bome niti nas samih, a niti naših heroja koji su se ukazivali na svakom
horizontu prema kojem bismo okrenuli lice. Nema budućnosti, ali postoji onaj tijesni spas udvoje. Neki kažu da je to ljubav.

Ivica Ivanišević je pisac opće prakse koji iz pojedinačnih komedija gradi kolektivnu. Njegove autorske preokupacije uključuju jučer, danas i malo sutra. Kad je sit svega i gladan južnjačke utjehe, postaje javni bilježnik perfekta, prizora iz mračnog života, zavičajnih humoreski, filozofije grintanja i svih onih malih nostalgičnih nevolja koje moraju ući u zapisnik da bi se znalo da je život, zapravo, jedno veliko čudo.