I past će sve maske...
Ivana Šojat-Kuči

Netko nas voli potajno. Netko se u tišini svoje tajne možda zaljubio u nešto čega nismo ni svjesni. Kao djevojčica koja ispod jastuka čuva prve, kao baklava slatke, gramatičkih grješaka prepune pjesme. Netko nos voli hrabro i javno, kao Don Quijote, kao Werther koji se zaljubio u Charlottine kretnje, pojedinost. Netko nas je izdao, samo zato što je uvjeren (a griješi) da će od poljuljane statike naše samouvjerenosti samomu sebi učiniti ljestve koje će ga odvesti do apoteoze. Netko nam zavidi, zato što je samoga sebe uvjerio u vlastitu bijedu. Zato što nije plijevio i zalijevao vlastiti vrt. Zato što nas ne poznaje. Netko nas mrzi. Iz puke lijenosti koja neznanje o susjedu nije htjela pretvoriti u potragu za nečim što bi u nama mogao zavoljeti. Nešto što bi poštivao.
Čovjek je čudo. Misao kojoj je Život podario dvije ruke i noge. Ruke kojima stvara i ruši. S mjerom ili suludo, bez ikakve mjere. Noge kojima hvatom mjeri nepreglede svemira. Ipak, kao klaun razapet između Neba i Zemlje, Tijela i Duše, čovjek glavninu svojega vremena trati na plošnost. Na javnim mjestima, pred prigodnom ili slučajnom publikom kliče: „Ne sudi", a samo katkada pridodaje „... jer bit će ti suđeno!". Kao da samoga sebe podsjeća na moguću odmazdu, na loman i neutemeljen sud neupućenih prolaznika koji olako etiketiraju i u pismohrane stavova prema bližnjemu pohranjuju konačne misli o drugima.
Čovjek ljude vidi kao slike, kao dvodimenzionalnosti u prolazu o koje se slučajno očešao u tramvaju, u gužvi tržnice. Zato se nježno, sa suzom u oku, sjeća isključivo onih kojima je upravo on sam udijelio vrijeme i pažnju te im dopustio da mu na stol rasprostru fotografije prošlosti iz koje su izrasli, da ispričaju, opravdaju one stroge bore oko usana ili na čelu zbog kojih na prvi (osuđujući) pogled izgledaju tako Ijutito, strogo.
Zato se tako često, mahnito zaljubljujemo u retuširane, gotovo savršene slike ljudi koji nam se smiješe s malih ekrana, s jumbo-plakata i reklama za čudotvorne pripravke s pomoću kojih ćemo postati prihvatljivije slike, s pomoću kojih ćemo dobiti odgodu konačne kazne: samoće.