Filosofski spisi
Ivan Kirejevski

Ivan V. Kirejevski (1806–1856) veoma je značajan ruski mislilac. Bavio se i čisto književnim radom, a i tzv. filozofskom književnom kritikom, ali je poznatiji kao jedan od utemeljivača slavenofilstva. Filozofski je, međutim, najzanimljivija njegova koncepcija cjelovitog uma, utemeljena na svetootačkoj tradiciji bizantijskog Istoka, ali istovremeno otvorena i za misaona postignuća Zapada. Filozofska misao Kirejevskog na izvjestan je način imala programski karakter za onu rusku misao koja sebe razumijeeva kao samosvojnu, specifično rusku, i koja je posredovanjem Solovjova u punom sjaju zablistala u ruskoj filozofskoj renesansi početkom XX vijeka. U ovoj knjizi sabrani su važniji filozofski spisi Kirejevskog. Poslije boravka u Europi i slušanja Hegelovih i Schelingovih predavanja, Kirejevski piše članak „Devetnaesti vijek“ (1832), u kojem je izrazio najviše razumijevanja i naklonosti za Zapad. Poslije ženidbe (1834), međutim, slijedi okretanje pravoslavlju („Povijest obraćenja Ivana Vasiljeviča“) i razvijanje ideja slavenofilstva („Odgovor A. S. Homjakovu“, 1839). Svoju filozofsku središnju koncepciju cjelovitog uma razvija u tekstu „O neophodnosti i mogućnosti novih načela za filozofiju“ (1856), koji je trebao poslužiti kao uvod u knjigu o toj temi.