Živimo u izazovnom vremenu u kojem smo svjedoci krize velikih religijskih sustava. U takvom okruženju dolazi do buđenja drevne paganske duhovnosti, koja svakog dana ima sve više sljedbenika. Kada se od 4. stoljeća kršćanstvo počelo širiti Europom, u svoj koncept vjerovanja preuzelo je brojne paganske običaje s posve drukčijom interpretacijom. Ono što se nije moglo uklopiti u kršćanski svjetonazor naprosto je proglašeno “zlom” i “sotonizmom”. Višestoljetni progoni i zabrane te nijekanje pozitivnih dosega pretkršćanske civilizacije, za sobom su ostavili snažnu stigmu, nebrojene predrasude i stereotipe o paganizmu, vještičarstvu i magiji. Pa zašto je unatoč svemu tome paganizam i dalje toliko privlačan? Da bismo na to pitanje mogli odgovoriti, potrebno je pojasniti u čemu se on razlikuje od gotovo svih velikih svjetskih religija – i to u samoj srži.
S jedne strane imamo pet velikih religija: kršćanstvo, islam, judaizam, hinduizam i budizam; ali i neke manje, npr. đinizam i sikhizam. Iako se one međusobno veoma razlikuju i granaju na nepregledno mnoštvo raznih denominacija i sljedbi; ipak imaju nešto zajedničko. Sve one smatraju da je ovozemaljska egzistencija opterećena određenim problemom ili “greškom”. Za budiste sav je život patnja, hinduisti smatraju da su ljudi upali u smrtni svijet u kojem nikad neće istinski uživati, a kršćani vjeruju da je čovjek rođen u grijehu jer je prvi ljudski par zapao u Božju nemilost kad se nije htio pokoriti Njegovu zakonu. Za sve te religije – život na Zemlji jest frustracija, iluzija, neispunjena i nedovršena priča, nesavršena egzistencija; a sama Zemlja tek je usputna stanica, privremeno i neželjeno odredište.
Stoga smisao života vide u dostizanju apsolutnog ideala. Za kršćane to je “spasenje”, a za hinduiste “oslobođenje”. Tek nakon ovog mukotrpnog života u kojem trebamo patnički otrpjeti posljedice svoje grešne prirode doći će taj dan kad ćemo uskrsnuti, ući u raj ili kraljevstvo nebesko. Tek će tada smisao našeg postojanja biti ispunjen. No, da bi se to i ostvarilo – potrebno je prihvatiti “Istinu” (onu s velikim početnim slovom). To je posebno vidljivo kod kršćana i muslimana. Čvrsto su uvjereni da je samo njihov put jedini ispravan. Sve drugo je laž i djelo “đavla” koji obmanjuje ljude. Sve te velike religije stalno se fokusiraju na koncepte kao što su grijeh, žrtva, pokora, kazna, odricanje, mučeništvo, bogobojaznost, strahopoštovanje, siromaštvo i sl.
S druge strane imamo – paganizam – koji pagani i paganke, uopće ne smatraju “religijom” nego izvornom duhovnošću čovječanstva, potvrđenu još u paleolitiku. U najširem smislu, tu možemo ubrojiti razne indoeuropske tradicije (grčku, rimsku, slavensku, keltsku, germansku, vedsku i dr.), ali i kineski daoizam, japanski šintoizam, rani tibetski bön, te sve izvorne duhovnosti naroda Sjeverne i Južne Amerike, Sibira, Afrike i Oceanije. Dakle, govorimo o ranim ili prvotnim duhovnostima koje se ponekad posprdno nazivaju “primitivnim”. Paganizam u sebi obuhvaća i animizam, totemizam, šamanizam, vještičarstvo i magiju, što ćemo detaljno pojasniti u ove tri knjige.
