Vrijeme srca
Ingeborg Bachmann, Paul Celan

PAUL CELAN INGEBORG BACHMANN, PARIZ, 17. 11. 1959. Brinem se za tebe, Ingeborg – No moraš me razumjeti: moj krik u nuždi – ti ga ne čuješ, nisi pri sebi (gdje pretpostavljam da jesi), ti si… u književnosti. I Max Frisch, kojemu je taj “slučaj” – koji je krik! – književno zanimljiv… Dakle piši, ili mi pošalji – telefonski – svoj telefonski broj u Kirchgasse. (Molim te, nemoj nazvati: imamo posjet: Rolf Schroers…) Paul
INGEBORG BACHMANN PAULU CELANU, ZÜRICH, 18. 11. 1959.
Srijeda, podne, upravo je stiglo tvoje ekspresno pismo, Paule, Bogu budi hvala. Disanje je opet moguće. Jučer sam u očaju pokušala pisati Gisele, pismo tu leži nedovršeno, ne želim je zbunjivati, ali je preko tebe sad usrdno moliti za sestrinski osjećaj, osjećaj koji ti ponajprije može prevesti moju nevolju, konflikt, i moju neslobodu u pismu, koje je bilo loše, znam, koje nije moglo živjeti. Ovdje zadnji dani, nakon tvog pisma – bilo je strahovito, sve poljuljano, blizu rušenju, sad je svakom od svakog zadano toliko rana. Ali ne mogu i ne smijem govoriti o ovome ovdje. O nama moram govoriti. Ne smije se dogoditi da se ti i ja još jednom promašimo, – uništilo bi me to. Kažeš da nisam više pri sebi nego... u literaturi! Ne, molim te, kud lutaš u svojim mislima. Tu sam, gdje sam uvijek, samo pred klonućem, pred urušavanjem pod teretom, teško je nositi ma i jednog jedinog čovjeka, osamiti samorazaranje i bolest. Ja moram još više moći, znam, i moći ću. Ja ću te čuti, no pomozi i ti meni, tako da me čuješ. Poslat ću sad telegram s brojem i molim se za to da nađemo riječi. Ingeborg

I da, tiče nas se. Objavljivanje prepiske između Ingeborg Bachmann i Paula Celana egzemplaran je slučaj. S jedne strane, jer je taj odnos u počecima obilježio jedno djelo, naime ono Ingeborg Bachmann. S druge strane, jer odnos nije bio samo privatan, nego i historijski: između egzilanta i Austrijanke, između židovske žrtve i djeteta nacista… Tko čita ta pisma zagazio je do koljena u velikonjemačku kob i potom postao mudriji. I u tome kako se može mudro očajavati. ELKE SCHMITTER, DER SPIEGEL

Nešto takvo dosad nismo čitali ni od Ingeborg Bachmann, ni od Paula Celana.
HELMUT BÖTTIGER, SÜDDEUTSCHE ZEITUNG