Atavizmirenja!
Igor Rajki

(B-strana spomen-ploče : autografemija)

Svakim svojim romanom Igor Rajki stavlja na kušnju uvriježeno poimanje narativnosti, uporabe i raščlanjivanja riječi, romaneskne strukture pa i grafičkog oblikovanja knjige. A ipak on ne slijedi postmodernističko geslo “anything goes”, nego vlastiti eksperimentalni put u kojem su riječi gradbeno tkivo Subjekta kojem je hobi skupljanje zvukova. Baš u novom romanu Atavizmirenja! s riječima postupa oprezno: valja ih očistiti, oprati, popeglati, pokrpati, prosijati, istrošene odbaciti, nove prigrliti… S interpunkcijom je još teže ratovati, a metafore ni kemijska čistiona ne može od mrlja spasiti.

Roman Igora Rajkija ne možete uz kavu prepričavati, ali bili danobdija ili činili verbocid, to štivo vraća nas na početke (ali i krajeve) poimanja riječi – u tekstu, životu, na oluku i stranici, u prašini i pri-povijesti.

"Knjiga Atavizmirenja! (raz;-pro;-za;-na;-iz;-) govor su Igora Rajkija sa svijetom, sa pretpostavljenim, izgubljenim i nadopisanim Subjektima, i sa sobom, dakako. Samo umjetnost ima pravo na još jednu priliku, samo istinitije govorenje, taj skliski i opaki imaginarij, ima tu priliku. Autor daje i traži povjerenje. Još jednu priliku za disanje, prije i poslije, čitanja. Ne igra se na oduzimanje daha. Ne ide se na kazališno zamagljivanje. Karta je izvedba, izvedbenost, život, životarenje.

Njegov tekst je kon-tekst, ne- tekst. Tekst - privilegija koji iznova, usudio bih se reći, iz političkih razloga, ukida ideju lijepo skrojene, linearne naracije. Ona, naime, nikada nije ni imala veze sa životom. Ne smije ni s umjetnošću, jer su te kategorije u ovomu autorstvu jedan na jedan, izjednačene. Usudite se čitati!“

(Srđan Sandić, pisac i književni kritičar)