Kant i bioetika
Igor Eterović

Bioetika je kao nova disciplina nastala i rapidno se počela razvijati pod pritiskom novonastalih problema izazvanih eksplozivnim razvojem tehnologije i znanosti te njihove primjene na čovjeka i živi svijet s jedne strane, odnosno ojačavanjem društvene svijesti i sve naglašenije potrebe za proširenjem, obranom i zalaganjem za obranu određenih prava s druge strane. U posve novoj situaciji bioetika je od samih početaka bila predodređena da bude jedna posve nova i drugačija disciplina. To joj je pružilo potencijal da se svježim i originalnim pristupima adekvatno suoči s problemima s kojima se čovječanstvo nikada nije susrelo kako s obzirom na njihov tip, tako i njihovu dramatičnost za cjelokupni opstanak ne samo čovjeka već i našeg planeta. Međutim to je pak uvjetovalo njezinu nedefiniranost, nedorečenost i stalnu mijenu zbog čega se ne da jednostavno uklopiti u tradicionalne sustave znanja i znanosti.
Kao posljednja razvojna faza discipline pojavila se ideja integrativne bioetike kao potencijalno plodna platforma stabiliziranja bioetičke rasprave, kojoj je cilj sustavno i temeljito promisliti opseg i doseg same discipline, ali i ponuditi smjernice njezina daljnjeg razvoja, a u svrhu plodonosnog suočavanja sa suvremenim bioetičkim problemima. Polazeći od nužnog zahtjeva za interdisciplinarnosti, integrativna je bioetika zahtjev proširila na pluriperspektivnost, objedinjujući teorijsko određenje bioetike s krajnjim zahtjevom za integracijom svih tih perspektiva u diskusiji u jedinstvenu, zajedničku platformu dijaloškog artikuliranja, elaboriranja i eventualnog rješavanja problema. Integrativna je bioetika također krenula u potragu za opravdanjem sadržajne širine bioetike, ali se poduhvatila i mnogo težeg zadatka – teorijskog, prije svega metodološkog, fundiranja same discipline, oslanjajući se na pojmove pluriperspektivnosti i orijentacijskog znanja kao osnovne u tom pothvatu.
Na tom putu teorijskog utemeljenja bioetike također je uočena potreba filozofijsko-historijskog proširenja bioetike kao završnog oblika i sadržajne i metodološke kristalizacije discipline. Naime filozofija kao takva pruža posebnu ulogu u ovom zadatku utemeljenja discipline, ali jednako tako otvara historijski horizont povijesti ideja kao nepresušan izvor za traženje rješenja i za suvremeno doba. Tako je prirodno nastao programatski zadatak europeizacije bioetike, upravo s obzirom na to daje naslijeđe europske misaone tradicije predugo i prečesto ostalo zanemareno u suvremenim raspravama.
U tom kontekstu filozofija i misaono naslijeđe Immanuela Kanta (1724.-1804.) izranja kao jedan od najvažnijih sugovornika u nastojanjima integrativne bioetike. Njegova se filozofija, u prvome redu normativna teorija (napose etika), odavna upotrebljavala u povijesti ideja kao reprezentativna deontološka (na dužnostima utemeljena) teorija u etičkom rasuđivanju. Njegovi su koncepti (poput autonomije) toliko zaživjeli u tradiciji Zapada, a sve više i globalno, da se može reći daje jedan od rijetkih filozofa za kojega možemo reći da bi današnji svijet bez njegovih misli bio radikalno drugačiji. Širina njegove filozofije, koja se proteže od strogo spekulativno-teorijskih djela do supstancijalno praktičko-normativnih priloga, naprosto je nagovještavala važno mjesto u programatskom zadatku europeizacije u užem smislu, ali i u teorijskom fundiranju bioetike u širem smislu.
U ovoj je knjizi poduzeta valorizacija misaonog naslijeđa Immanuela Kanta s namjerom ostvarenja dvostruko produktivnog cilja. Kantova je filozofija svakako nepresušno vrelo za suvremenu bioetiku i ovdje se dokazuje teza daje upravo on ključan i nezaobilazan sugovornik za ozbiljno bavljenje bioetikom u suvremeno doba. Njegova filozofija pruža oslonac ne samo sadržajnom već i — ono što je osobito važno – metodološkom obogaćenju bioetike kao discipline. Naime s obzirom na posljednje upravo u Kantu možemo tražiti uporište za stabilno teorijsko fundiranje discipline (nasuprot normativnom relativizmu), a da ne upadnemo u zamku prejudiciranja određenih pozicija ili zastupanja nekog oblika privilegiranog pristupa određenih pojedinaca ili grupa bioetičkim pitanjima i problemima (nasuprot dogmatizmu i intelektualnom elitizmu).
Istovremeno taj pothvat bioetičkog prečitanja Kanta otvara prostor za obranu druge teze: bioetičko čitanje Kantove filozofije aktualizira njegovu misao i potpunije valorizira misaoni potencijal u njoj sadržan. Daleko od toga da njegovi (većinom ekstremno zahtjevni) tekstovi trebaju biti ostavljeni u prašini povijesnih arhiva te eventualno predmet bavljenja pojedinih specijaliziranih egzegeta njegova opusa. Štoviše, Kant se pokazuje kao aktualan mislilac, čak aktualniji od brojnih danas aktivnih sudionika u raspravi. Na taj se način pokazuje da njegova filozofija čitana u bioetičkom ključu dobiva dodanu vrijednost te je stvorena jedna povratna sprega između doprinosa bioetici i valorizaciji Kanta u tako zamišljenu projektu. Prosvjetiteljski se duh Kantove filozofije pokazuje ne samo kao važan nego možda i krucijalan za bioetičku epohu u kojoj se nalazimo. - Igor Eterović   (Iz Uvoda)