Klaun Jac
Hjalmar Bergman

Kafkijanskog naboja, s proplamsajima ciničnog humora koji podsjećaju na Oscara Wildea, ovo, mahom, autobiografsko djelo zasnovano je na autorovom iskustvu života u Hollywoodu, gdje je nakratko boravio pokušavajući se probiti kao scenarist, da bi se vratio u Švedsku kao alkoholičar i godinu dana poslije umro.
Tragikomična priča prati mladića iz švedske provincije Benjamina Borcka koji u potrazi za srećom namjerava otići u Ameriku, u posjet svom rođaku Jonathanu Borcku, slavnom i bogatom klaunu Jacu, koji je autorov alter ego. Poradi toga obilazi svoju rodbinu u nadi da će mu netko dati novac za brodsku kartu. Posreći mu se kod obitelji Längsäll koja živi na seoskom imanju sa svoje dvije kćeri, pomalo ekscentričnom Sannom i lijepom Caroline. Nakon brojnih peripetija uspije doći do klauna Jaca koji se – izoliran od gremija utjecajnih bankara, odvjetnika i medijskih meštara koji u njemu vide samo zlatnu koku – isprva čini potpuno nezainteresiran za još jednu osobu koja tvrdi da mu je rođak i traži novac, ali ubrzo se pokaže da i klaun ima ideju kako bi mogao iskoristiti svog mladog rođaka. Dade mu zadatak da se vrati u Švedsku i dovede mu mlađu kćer Längsälla Sannu, za koju se ispostavi da je klaunova kći.
Roman kulminira Jacovim dugo pripremanim nastupom u kojem on svojim komičarskim genijem pred razgaljenom publikom, u kojoj je i njegova novopristigla obitelj iz Švedske, iznosi svoju teoriju o životu, smrti i umjetnosti. U toj se lamentaciji ispovjedno razotkriva kao usamljen čovjek i nesretan umjetnik jer publika ne zna da u pozadini njegovih urnebesno smiješnih izvedaba kao pokretač stoji istinski strah pred životom.
Ovaj je roman na neki način Bergmanov testament, jedinstven u svojoj žestini i izravnosti predočenoj kroz nadrealni holivudski svijet. Kako je to rekao sam Jac: "Rođen sam kao čovjek – živio kao klaun – prodao svoje srce – umro u siromaštvu".

HJALMAR BERGMAN (1883-1931), švedski prozaik i dramatičar, odrastao je u obitelji srednje klase, a živio je u Grčkoj, Italiji i Maloj Aziji.
U književnosti se javio neoromantičarskim romanom Savonarola (1909) i zbirkom priča Amourer (1910).Počevši od burleskno-komičnog romana Oporuka Njegove Milosti (Hans nads testamente, 1910), niz djela smjestio je u maleni grad u središnjoj Švedskoj u kojem prati isprepletene odnose nekoliko obitelji. Riječ je o romanima Mi Bookari, Krokari i Rothari (Vi Bookar, Krokar och Rothar, 1912), Priče o Loewenu (Loewenhistorier, 1913), Komedije u Bergslagenu 1-3 (Komedier i Bergslagen, 1914-1916) i Majka u Sutri (Mor i Sutre, 1917).
Poraz, rezignacija i rasap svih vrijednosti dominiraju u Mrtvačevim memoarima (En döds memoarer, 1918). Godine 1919. objavio je svoj najpoznatiji roman Markurellovi iz Wadköpinga (Markurells i Wadköping) koji ga ustoličuje kao pisca neobičnog i svojeglavo drukčijeg od ostalih švedskih pisaca tog vremena. Simbolično prihvaćanje smrti okvir je i sljedeća dva romana: Gospodin von Hancken (Herr von Hancken, 1920) i Baka i gospod  Bog (Farmor och Var Herre, 1921).
Bergman svoj stav prema umjetnosti konačno i eksplicitno objašnjava u svom posljednjem romanu Klaun Jac (Clownen Jac, 1930), fascinantnom i upečatljivom dokumentu o autorovu životu koji se danas ubraja u švedske klasike.
Autor je tzv. drama marioneta (Marionettspel, 1917) te Kockarnica (Spelhuset), Tkalac u Bagdadu (Vävaren i Bagdad) i Vrata (Porten) iz 1923. godine, u kojima slijedi Augusta Strindberga i približava se ekspresionističkom izrazu.