Ljuljačka daha
Hertha Müller

Nakon što je Herta Müller 1987. uspjela napustiti Rumunjsku i preseliti u Njemačku gdje je već krajem 80-tih čitajući njezinu zbirku pripovjedaka "Nizine" otkriva njemačka publika, a u devedesetima postaje jedno od najvažnijih imena na zapadnoeuropskoj književnoj sceni s dva romana "Remen, prozor, orah i uže" (Herztier, 1994.) i "Da mi je danas bilo ne susresti sebe" (Heute wär ich mir lieber nicht begegnet, 1997.), te nakon što u razdoblju iza 2000. objavljuje niz eseja, pjesama s kolažima i proza, 2009. nastaje "Ljuljačka daha" (Atemschaukel).

Taj roman pokazuje da, kako sama Herta Müller kaže, nijedan odlazak nije konačan. U svojim intervjuima ističe da je neraskidivo vezana za prošlost i iskustvo diktature, strah te sjećanja na djetinjstvo i mladost u skučenoj rumunjskoj provinciji banatskih Švaba, koji su nakon pada nacističkog režima 1945. mahom (sve žene i muškarci između 17 i 45 godina) bili odvedeni u ruske logore kako bi kao pripadnici naroda koji je sve razorio pomogli u obnovi.
 

Književnost ne može promijeniti sve to. Ali može – s odmakom – iskoristiti jezik kako bi otkrila istinu koja pokazuje što se događa u nama i oko nas kad se poremete vrijednosti. Književnost se obraća svakom od nas pojedinačno – ona je osobno vlasništvo u umu svakoga od nas. Ništa nam ne govori toliko snažno kao knjiga, koja od nas ne očekuje ništa zauzvrat, osim da mislimo i osjećamo. - Iz govora Herte Müller na dodjeli Nobelove nagrade

"Ljuljačka daha" fikcionalna je autobiografija sedamnaesetogodišnjeg Leopolda Auberga, kojega 1945. odvode u ukrajinski logor, iza nulte točke egzistencije. Leo odlazak u zatočeništvo doživljava kao oslobođenje od straha da će provincijska sredina otkriti njegovu homoseksualnost. I ne sluti da bi priznavanje homoseksualnosti u logoru značilo smrtnu presudu, a još manje da će i nakon propaćenih strahota u logoru ponovno biti gurnut na rub društva i biti izopćenik zabite sredine.

Ovaj roman pokazuje da, riječima Herte Müller, nijedan odlazak nije konačan. U svojim intervjuima ističe da je neraskidivo vezana za prošlost i iskustvo diktature, strah te sjećanja na djetinjstvo i mladost u skučenoj rumunjskoj provinciji banatskih Švaba, koji su nakon pada nacističkog režima 1945. mahom (sve žene i muškarci između 17 i 45 godina) bili odvedeni u ruske logore kako bi, kao pripadnici naroda koji je sve razorio, pomogli u obnovi.

Poput svih proznih tekstova Herte Müller, i ovaj je roman vrhunsko književno ostvarenje onkraj svakog biografizma, naivnoga povijesnog prikaza i tematiziranja političkog autsajderstva. Zgusnut poetski jezik realne situacije užasa pretvara u snažne univerzalne slike ljudske patnje i snage koju čovjek nalazi u rubnim životnim situacijama, što je u prozi Herte Müller prepoznao i žiri za dodjelu Nobelove nagrade. - Helen Sinković