Što je politika?
Hannah Arendt

Ima li politika još uopće kakav smisao? Čini se da povijesna iskustva totalitarne vladavine (nacističkog i staljinističkog tipa) i totalnog rata (proizvodnje i upotrebe atomske bombe) proistječu iz radikalnog zla politike koja je ne samo nespojiva sa slobodom nego i ugrožava sam opstanak čovječanstva. No politika u "pravom smislu" nije dominacija, lukavstvo i laž nego je pojmljiva kao pluralni, zajednički svijet ljudi, koji je u povijesti bio ostvaren rijetko i iznimno. Politika je odlika grčkog (atenskog) polisa, kao tipa ustrojstva i političkog djelovanja. Polis je grčki izum, samo je u njemu ostvarena konstitutivna veza politike i slobode. Sloboda je pojmljena kao odsustvo odnosa prinude i pokoravanja. Članovi političke zajednice oslobođeni su od nužnosti rada i izravne skrbi za život (sfera oikosa). Takav je poredak izonomija – sve građane odlikuje jednaka pretenzija na političko djelovanje. Sloboda iskazivanja mišljenja podrazumijeva prisustvo drugih i sučeljavanje s njihovim mnijenjima. Zajednički svijet nije moguć bez pune pluralnosti viđenja o njemu. Krhkost, kontingentnost i nepredvidivost odlike su političkog djelovanja, ali i njegove sposobnosti započinjanja novoga. A sposobnost za novi početak znači da je čovjek sposoban za čudo.
Daljnji povijesni razvoj u znaku je redukcije izvornog smisla politike kao slobode, od Platona (oslobođenje od politike za slobodu akademskoga) i kršćanske medijevalne tradicije do moderne epohe u kojoj je politika najprije podređena imperativima rada i sigurnosti, da bi na kraju postala instrumentom samog životnog procesa. Čime je opisan pun krug u odnosu spram grčkog definiranja slobode kao oslobođenja od prinude životnog procesa. Politika postaje puko sredstvo za ostvarivanje slobode, a ne sloboda sama.

Hannah Arendt (1906-1975), njemačko-američka politička teoretičarka. Rođena u Hannoveru. Od 1924. do 1933. studira filozofiju kod Husserla, Heideggera i Jaspersa. Napušta Njemačku i boravi u Parizu (do 1941) gdje radi za mnoge židovske organizacije. Prisiljena napustiti Francusku, odlazi u New York gdje djeluje u utjecajnom krugu pisaca i intelektualaca oko časopisa Partisan Review. U poratnom razdoblju podučavala je na brojnim američkim sveučilištima (Princeton, Berkeley, Chicago). Sve do svoje smrti usko je bila povezana s New School for Social Research, gdje je predavala političku filozofiju. Godine 1961. kao reporterka lista The New Yorker pratila je suđenje Adolfu Eichmannu.
Glavna djela: Pojam ljubavi kod Augustina (1929), Izvori totalitarizma (1951), Vita activa (1958), Između prošlosti i budućnosti (1961), Eichmann u Jeruzalemu (1963), O revoluciji (1965), Ljudi u mračnim vremenima (1968), Kriza republike (1972); posthumno: Židov kao parija (1978), Život duha (1978), Predavanja o Kantovoj poličkoj filozofiji (1982), Ogledi o razumijevanju (1994), Odgovornost i suđenje (2003).