Carmen saeculare
Georgij Fedotov

Daroviti erudit i znalac medijevalist, posebno cijenjen zbog svojih studija o merovinškom dobu, Fedotov će i godine 1917. uporno nastojati da europsko duhovno naslijeđe izmjeri po principu upravo kršćanskih vrijednosti, o čemu, između ostalog, govore osnivanje društva Lrist i sloboda i rani sukob s „euroazijcima“ u buri zbivanja uoči velikog svjetskog rata. Nesvakidašnja duhovna radoznalost budi u njemu simpatije za Dolores Ibarruri - La Pasionariju i odbojnost prema fašističkim zlodjelima, ali će ga kovitlac iste bure voditi i na puteve drugačijih nesporazuma. Jedno je ipak nesumnjivo – dobro je vidio suštinsku prirodu totalitarizma, bilo da se radilo o komunizmu ili o nacizmu. Ono što njegovoj misli osigurava trajanje sigurno je takva vizija, takvo viđenje svijeta, povijesti i ljudske sudbine. Kao i Berdjaev, uočavao je apsolutni etatizam i pogubni utopizam „euroazijaca“ svjestan da mit o savršenstvu ljudske zajednice obavezno završava kao apoteoza despotizma, ma kako se ona formalno zvala. Uočio je, također, da će se duhovni idejni monizam njegovih oponenata završiti kao i marksistički jer, na primjer – to je tema i ovih njegovih razmišljanja – država ne može biti u funkciji Crkve, a tu je ona stara zabluda srednjovjekovnih teokracija, jednako kao i modernih teorija o društvu.