Intimni dnevnik
George Sand

,

"Bezumniče, napuštaš me u najljepšem trenutku života, u najiskrenije, najstrastvenije, najbolnije doba moje ljubavi. Zar ne znači ti ništa ukrotiti ponos jedne žene i baciti ga pred svoje noge? Zar ne znači ti ništa znati da ona umire zbog toga?" tako će u Intimnom dnevniku, bilježenom 1834, svojoj velikoj ljubavi Alfredu de Mussetu zamjeriti jedinstvena i nenadmašna George Sand. Priču o toj nesretnoj ljubavnoj drami u Veneciji obožavaju sve romantične zaljubljene duše, a preuveličavaju je oni koji o George Sand ne sude na temelju njezina djela nego znaju samo da je sablažnjavala suvremenike svojim neuobičajenim ponašanjem: mnogobrojnim ljubavnim pustolovinama i prijateljstvima sa slavnima, ali i time što je nosila hlače, ošišala kosu kratko, pušila cigare, zagovarala ravnopravnost spolova, opredijelila se za napredne društvene ideje. Bila je buntovnica, ali i predana majka, te žena koja je cijeloga života žudjela sresti muškarca koji će je voljeti jednakom strašću i odanošću kojom je ona bila spremna ljubiti.
Kada je 1831. barunica Dudevant, rođena Amandine Aurore Lučile Dupin, stigla u Pariz, ostavivši muža i loš brak, odlučila je za život zarađivati pisanjem, te postati spisateljicom. Počela je s novinskim člancima i pod pseudonimom George Sand postala je jednim od najvažnijih pisaca 19. stoljeća i jedinstvena pojava u povijesti književnosti. Napisala je brojne novinske tekstove, sedamdesetak romana, više od dvadeset drama, četiri sveska autobiografije, oko četrdeset tisuća pisama... Do posljednjega dana, 8. lipnja 1876, neumorno je pisala, katkad i osam sati dnevno, s nepojmljivom lakoćom i ustrajnošću, smatrajući da rad nije kazna za čovjeka, nego nagrada i snaga, što pruža zadovoljstvo. S trideset se bojala da će umrijeti od ljubavi, u starosti je rekla da će je svi zaboraviti za pedesetak godina, a postala je besmrtnicom i trajnim pribježištem onih koji u književnosti traže iskrenost, zavodljivost, ganutljivost i utjehu.