Sobe uz more, sobe u gradu
Frode Grytten

„Kažu da je kod ljubavi riječ samo o jednoj stvari – tajmingu. Biti na pravome mjestu u pravo vrijeme.“

Frode Grytten pojavio se na norveškoj književnoj sceni 1983., a širu svjetsku publiku stekao je 1999., kada objavljuje kultnu knjigu Pjesma košnice. U iznimno hvaljenoj knjizi Sobe uz more, sobe u gradu (2008.), Grytten ponovno slijedi isti model: postavlja okvir, temu, koju zatim obrađuje u raznim varijacijama.
Knjiga se sastoji od deset pripovijetki, a svaka od njih inspirirana je jednom slikom slikara Edwarda Hoppera, poznatog upravo po slikanju ljudi u naizgled običnim situacijama u različitim prostorijama: barovima, hotelskim sobama, tjeskobnim gradskim stanovima, na terasama usamljenih kuća. U slučaju ove knjige to je nit koja čvrsto veže zbirku u romaneskni oblik.
Hopper je vjerojatno najpoznatiji po slici Nighthawks (1942., pren. zn. Noćne ptice), na kojoj su dva muškarca, djevojka i barmen, dakle grupica ljudi koja sjedi u baru, vidljiva kroz izlog koji gleda na ulicu. Na taj način čitatelj može shvatiti i ove pripovijetke: kao pogled kroz zid u sobe u kojima se nalaze ljudi koji se tiho vole, glasno mrze, propadaju prepušteni sami sebi ili pomažući jedni drugima. Situacija i ljudi je mnogo, a Grytten izabire deset situacija u kojima je glavno pitanje ostati (izdržati, propasti, preživjeti) ili otići (početi ispočetka, zaboraviti, spaliti sve mostove iza sebe). U pričama su opisani savršeni dani, sudbonosni dani, dani koji najavljuju katastrofu, dani u kojima život dobiva novo značenje, a za cijelu knjigu možemo reći da zapravo opisuje moderan život u građanski uređenim državama zapadnoga svijeta.
Sobe koje autor opisuje u ovoj zbirci razasute su diljem svijeta, od Lisabona do zapadne obale Norveške. „Srce je snažan mišić“, napisat će Grytten u jednoj od priča, aludirajući na ljudsku sposobnost da sve teškoće ipak nekako prebrodi. Glas kojim on pripovijeda neizbježno je melankoličan, na trenutke čak i tjeskoban, ali ipak u svakoj od „soba“ on ostavlja dovoljno mjesta za nadu, ma koliko ona bila tanka.
Bekim Sejranović