Crne misli
Franz Kafka

Osam mjeseci, od rujna 1917. do travnja 1918., Kafka je proveo u češkom selu Zürauu (češki: Siřem), u kući svoje sestre Ottle. Mjesec dana prije toga obolio je bio od tuberkuloze – u noći je počeo bacati krv. Kad je stigao u Zürau, prvoga dana nije htio napisati ni retka, jer mu je u tom mjestu bilo »odviše ugodno« pa se pribojavao da bi mu svaku riječ »prišapnulo zlo«. Što god pisao, ponajprije je mislio na demone – i na neraščišćene račune s njima. Ni bolest ih nije mogla raščistiti.
Reklo bi se da Kafka možda nikad nije bio u situaciji u kojoj se ugodnije osjećao nego tih mjeseci u Zürauu. Jedino je tada uspio umaknuti svemu: i ocu, i uredu, i ženama – glavnim silama koje su ga oduvijek progonile. Nadalje, bio je zaštićen barijerom bolesti, koja, kao nekim čudom, više nije davala znakove od sebe. Kako u Zürauu gotovo da i nije bilo ljudi, upravo ta praznina davala je Kafki više od svega ostalog osjećaj stanovite euforije. Na dan 15. rujna, nakon tri dana provedena u Zürauu, Kafka je zapisao: »Sad imaš priliku, ako si je ikad imao, da počneš iznova. Nemoj je upropastiti!« Očitovanje svoje bolesti shvatio je kao privremeni predah od muka u svakidašnjem životu, a Maxu Brodu je u pismu naveo kako »jedini pametni zaključak do kojeg je ikad u životu došao nije samoubojstvo nego pomisao na samoubojstvo«.
Čini se da je ograničavanje polja djelovanja samo na ono što je »nedvojbeno« u njemu samom, bio zapravo Kafkin cilj cijeloga života. Ali, ako je postojalo razdoblje u kojem je to nastojao ostvariti najsavjesnije što je mogao, djelomice zahvaljujući vanjskim okolnostima koje su mu išle na ruku (»glasovi svijeta postaju sve tiši i malobrojniji«), onda je to bilo upravo u tim mjesecima provedenim u Zürauu. U tom kontekstu možemo shvatiti, kao neku vrstu smiona eksperimenta koji se vjerojatno mogao izvesti samo u tim uvjetima, činjenicu da se pozabavio novom formom: aforizmima. Nova, nadasve u fizičkom, taktilnom smislu: Kafka je obično pisao, perom ili olovkom, u školske bilježnice, jedva označavajući granicu između pojedinih pasusa dok ih je ispisivao; a sad sastavlja niz od stotinjak listića glatkog, sjajnog papira dimenzija 14,5 x 11,5 centimetara. Svaki od njih sadrži, uz rijetke iznimke, samo jedan numerirani fragment, obično aforističan. Taj je niz papirića ostao bez naslova. Brodov prijedlog – Razmišljanja o grijehu, patnji, nadi i pravom putu – podjednako je atraktivan i netočan, ali s razlogom sugerira da su ti listići među rijetkim tekstovima u kojima Kafka promišlja o teološkim temama.
Prije nego što ih je prepisao na listiće, Kafka je aforizme pribilježio u dvije bilježnice sred nekih drugih fragmenata među kojima je bilo i još jednako pronicavih. Stoga je nezahvalno tvrditi da je taj niz brojeva sustavno ustrojen, kao i zašto su neki aforizmi na listićima prekriženi, jer su i te kako vrijedni pažnje.
Sam Kafka nije nikad spominjao te aforizme, ni u pismima ni u drugim svojim spisima. Stoga ne postoje dokazi, čak ni indirektni, da ih je kanio objaviti. No sâm način njihove prezentacije sugerira da je to mogla biti knjiga od stotinjak stranica, u kojoj bi na svakoj stranici bio po jedan aforizam s listića. Kad bi se objavili u nizu jedan za drugim, ovi bi fragmenti obasezali svega dvadesetak stranica i gotovo bi se zagušili – jer svaki je fragment aforizam u kierkegaardovskom značenju, »izolirana« cjelina, koja mora biti okružena praznim prostorom da bi mogla disati. Ta potreba najbolje objašnjava zašto je ovdje tiskan po jedan aforizam na svakoj stranici. Međutim, čak i termin aforizam može zavesti čitatelje u bludnju ako tu riječ shvate u njenu uobičajenom značenja – kao »mudru izreku«. Neki od tih fragmenata su narativne naravi (8/9, 10, 20, 107), drugi su zasebne sličice (15, 16, 42, 87), treći parabole (32, 39, 88)… tako da smo slobodni ustvrditi da se rijetko među zbirkama aforizama 20. stoljeća može naći neka tako intenzivna i enigmatična.
Kafka, koji se, kako je netko kazao, »razbolio od znanja«, na kraju je obescijenio to isto znanje, osjećajući »neku vrst prirođene ravnodušnosti« prema »uvriježenim idejama«. Čak i prema velikim »uvriježenim idejama«, tako da se stječe dojam da mu je nedostajala zajednička platforma s ostalim velikim autorima, iako je neke od njih poput Pascala ili Kierkegaarda veoma cijenio. Ali osebujnost njegovih aforizama, njihova krajnja, jedinstvena neobičnost dosežu takve visine da se mogu uspoređivati samo s nekim drugim fragmentima obilježenim tom istom osebujnošću. Očito, Kafka može komunicirati samo s Kafkom – a ponekad, izgleda, ne može čak ni on sâm!
Zvonimir Obran