Češki pjesnik František Halas rodio se u Brnu 1901. a umro u Pragu 1949., a znatan dio njegova djela tek je posthumno objavljen. Već prve Halasove knjige obilježavaju mučne sumnje, skepsa, deziluzija, čak i pesimizam, i upravo se ovakav pjesnički izraz, prokušan u definiranju tragičnog položaja čovjeka pojedinca, pokazao kao izuzetno prikladan da oblikuje tragiku iznevjerenog, izdanog i napuštenog češkog naroda a Halasove pjesme postale su najbolji izraz tadašnjih raspoloženja, nadanja i strahovanja te spadaju u najveća ostvarenja moderne češke poezije uopće.
Osnovno je izražajno sredstvo Halasovo metafora. Njeguje gotovo kult metafore. Međutim, kod njega nećemo naći nizove, lance, kaskade metafora koje pršte na sve strane nošene bujicom slobodne mašte kao kod Nezvala. Halasove su metafore analitičke. On svojim metaforama ili poredbama traži točan izraz za osnovnu temu pjesme koju često određuje već u naslovu.
Nema kod njega improvizacije, igre asocijacija, uvijek ide za konciznim, sažetim izrazom bremenitim smislom i značenjima. Nema razigranosti, kao što nema ni melodičnosti. Škrti, zagrcnuti stih, hrapav i naježen, rečenica što se kida u anakolutima, slike opterećene neobičnim spojevima između čulno konkretnih predodžbi i apstrakcija. To je način na koji Halas razotkriva unutarnju dramatičnost i proturječnost pojava, to je njegov put do definicije tragičnog osjećanja života, izrečene često s uvjerljivim patosom što se uspinje do monumentalnosti.
(D.K.)
František Halas rodio se u Brnu 1901. a umro u Pragu 1949. Tek postumno su objavljeni njegovi prepjevi južnoslavenske junačke epike koje je napravio za vrijeme rata, njegovi eseji o poeziji i slikarstvu, a i posljednja njegova pjesnička ostvarenja: zbirka nazvana "A co?" (A što?) i fragmenti triju ciklusa: Potopa, Znamenipotopy i Hlad (Potop, Znak potopa i Glad). U njima se zatvara krug Halasova misaonog puta: poratna zbilja svijeta, njegova kobna podijeljenost, kao i Damoklov mač nuklearne katastrofe ponovno izazivaju pjesnikovo tragično osječanje života i uobličuju njegove tmurne vizije.
Kao obilježje prvih Halasovih knjiga "Sepie" (Sipa, 1927), "Kohout plaši smrt" (Pijetao plaši smrt, 1930), "Tiše" (Tiho, 1932), "Horec" (Gorčac, 1933), "Tvar (Obraz, 1934) i litanijske pjesme Stare ženy (Stare žene, 1935) mogu se istaknuti mučne sumnje, skepsa, deziluzija, čak i pesimizam.
Već u zbirci nazvanoj "Dokoran" (Širom, 1936) progovorio je pjesnik u ime naroda ugroženog fašističkom opasnosti, a zbirka "Torzo nadeje" (Torzo nade), nastala u kobnim danima uzaludne mobilizacije u jesen 1938. godine i minhenskog sporazuma velikih sila, postala je najbolji izraz tadašnjih raspoloženja, nadanja i strahovanja te unatoč svojoj ,,ptigodnosti“ spada u najveća ostvarenja moderne češke poezije uopće.
Kao što pokazuju zbirke "Naše pani Božena Nemcova" (Naša gospođa Božena Nemcova, 1940), "Ladeni" (Ugađanje, 1942) i pjesma u prozi "Ja se tam vratim" (Ja ću se tamo vratiti, 1947), nalazi ih u maternjem jeziku i njegovoj pjesničkoj snazi, u čistom svijetu djece i njihove mašte te u zavičaju koji je odabrao po sklonosti svoga srca.
Međutim, ne bježi ni od borbe; sudjeluje aktivno u pokretu otpora češke inteligencije, objavljuje pjesme u ilegalnoj štampi. Tako se napokon našao "u stroju", kao što je programski istakao već u naslovu svoje posljednje za života objavljene pjesničke zbirke "V rade" (U stroju, 1948). (MV)
