Nepoznato doba megalita
Fatih Hodžić

Kakvim je to – nama neznanim – sposobnostima mogao raspolagati tadašnji čovjek kada je podizao desetak i više tona teške monolite i gradio megalitska zdanja? Kako je gradio, kako si je pri gradnji tako monumentalnih zdanja pomagao, kako je organizirao takvu gradnju i, na kraju, u koju se svrhu svime koristio? Što je to potaknulo paleolitičkog umjetnika na stvaralaštvo da je prije više od trideset tisuća godina tako živopisno, realistično crtao, slikao i s izuzetnim darom oblikovao glinu i kamen? Kako je – sudeći prema našem razumijevanju tadašnjih prilika – gledao na svijet čovjek relativno ograničenih, rudimentarnih misli i mentalnih sposobnosti? Dok se tako unedogled rađaju pitanja o drevnom čovjeku i njegovu umijeću, valjanih je odgovora malo. Već i sama pomisao da su zdanja iz drevne prošlosti zaista stvarali naši davni preci, rađa sva ta i još mnoga druga pitanja i dvojbe. Ma kako tumačili paleoantropološke ostatke, arheološke nalaze, razumijevali povijesne i druge okolnosti, ne možemo se otresti dojma da monumentalna gradnja, umjetnički izričaj i izrada nakita, raznoraznog oruđa i oružja premašuje mogućnosti i očekivane sposobnosti tadašnjih ljudi. Štoviše, i u zapisima i u predajama starih naroda rijetko se nailazi na navode o čovjeku kao stvaraocu, kao stvaratelju i imatelju. Zato i ne iznenađuje to što je – u bogatom dekoru mitoloških motiva – stvaralaštvo na Zemlji bilo isključivo u domeni nadljudi, bogova i polubogova ili onih što su s neba došli na Zemlju, a čovjek sam ništa drugo do njihova kreacija.