Vremenski kristali
Eva Menasse

Kako iskustvo pokazuje, da bi se promijenila struktura recepcije neke nacionalne književnosti nije je potrebno prijevodom seliti u Kinu ili Indoneziju. Dovoljno je, u austrijskome slučaju, samo prijeći granicu u neku od zemalja bivše Monarhije i recepcijska hijerarhija Musil-Doderer-Bernhard-Jelinek, pa tek onda svi ostali, više ne vrijedi, nego svako tržište i jezik bira svoje favorite. U hrvatskome slučaju to su tijekom posljednje godine dana bili i još uvijek jesu Peter Henisch i Eva Menasse. Kod Eve Menasse dogodila se i nagla međunarodna afirmacija, ona je od uspješne i ozbiljne novinarke koja je napisala tek nešto malo pripovjedne proze, primjerice obiteljski roman „Vienna“, u kratkom razdoblju dosegla status istinske književne zvijezde, ne samo na njemačkome govornom području. Roman „Vremenski kristali“ izvanredno je skrojen za hrvatsko čitateljstvo: napisan vješto i kultivirano nesumnjivo pripada tzv. visokoj književnosti, a sadržajno je srodan megapopularnoj Eleni Ferrante. Prati odrastanje i život Roxane (Xane) Molin kroz poglavlja napisana iz očišta raznih likova koji se nađu uz njezinu životnu stazu: prijateljice, sina, potencijalnog ljubavnika, poslovnih suradnika, stanodavca, slučajne promatračice i tako dalje. Iako bi se moglo reći da je zbog svoje teme ovo roman za žensku publiku, Eva Menasse ne daje popust ženskome rodu, nego postavlja vrlo bolna pitanja: kada savjesnost u poslu prelazi u fašizam? Što dugujemo prijateljima iz djetinjstva? Ima li u životu vjerne žene ipak prostora za drugog muškarca i ako ga ima kako je nastao? Je li moguće izjednačiti suprugovu djecu iz prvoga braka s vlastitom? Što u životu znači plan, a što spontanost? Ovaj roman može dati i određene smjernice domaćim piscima i pokazati da je o složenim životnim pitanjima moguće pisati bez patetike i mučnih prizora, kultiviranim jezikom i s perspektivičkim odmakom. I da to svejedno odlično funkcionira ako je dobro napravljeno. Naizgled znanstveno-fantastični naslov „Vremenski kristali“ odgovara njemačkome „Quasikristalle“ i odnosi se na kristalinične strukture koje se ne formiraju prostorno, nego se ukazuju samo promjenama kroz vrijeme. Život kao kristalinična struktura, jasnije ili manje jasno vidljiva, sjajnija ili mutnija. Ako je „Vienna“ pronašla svoje čitatelje, ova knjiga za to ima još daleko bolje izglede.