Ćelava pjevačica ; Stolice
Eugene Ionesco

Kao i Samuel Beckett, Ionesco je u kazalište došao jako kasno. Svoju prvu dramu, Ćelavu pjevačicu, napisao je tek 1948., a praizvedena je tek 1950. Sa 40 godina odlučio je učiti engleski jezik koristeći Assimil metodu brižnog kopiranja cijelih rečenica kako bi ih zapamtio. Kada bi ih ponovno pročitao, osjećao se kao da nije učio engleski, nego je otkrivao neke zapanjujuće istine kao ta da ima 7 dana u tjednu, da je strop gore, a pod dolje tj. stvari koje je već znao, no koje su ga iznenedno pogodile kao zapanjućuče koliko su one zapravo neosporivo istinite.

Ovaj osjećaj samo se intenzivirao sa predstavljanjem likova znanih kao "G. i Gđa. Smith" u kasnijim iskustvima. Na njegovo iznenađenje, Gđa. Smith obavijestila je svoga supruga da imaju nekoliko djece, da žive u Londonu, da se prezivaju Smith, da je G. Smith službenik, da imaju sluškinju Mary, koja je Engleskinja, baš kao i njih dvoje. Veliki značaj Gđe. Smith, mislio je, je njezina jako metodična procedura u njezinom traganju za istinom. Za Ionesca, klišeji i istinite činjenice iz uvodnog razgovora raspadale su se u divlju karikaturu i parodiju gdje se sam jezik raspada i puca na fragmente riječi. Ionesco se odlučio prevesti to iskustvo u dramu, Ćelavu pjevačicu, koja je praizvedena 1950., a režirao ju je Nicolas Bataille. Izvedba je bila totalni krah i prošla je neopaženo sve dok par uspješnih kritičara i pisaca, među kojima su bili i Jean Anouilh i Raymond Queneau, nisu pohvalili predstavu.

Ti apsurdni skečevi, kojima je dao naziv "antikomadi" ili "antidrame" (fra. anti-pièce), opisuju moderan osjećaj otuđenosti, i nemogućnosti i besmislenosti komunikacije sa nadrealnom komičnom silom, parodirajući konformizam buržoazije i konvencionalnih kazališnih formi. U njima Inoesco odbija konvencionalnu fabulu kao bazu, umjesto toga uzima njihovu dramsku strukturu iz akcelerirajućih ritmova i(li) cikličnih ponavljanja. Zanemaruje psihologiju i logički dijalog, time opisujući dehumanizirani svijet sa mehaničkim, skoro lutkarskim likovima koji govore na non-sequituru. Jezik postane sve rijeđi, sa riječima i materijalnim objektima koji dobiju vlastiti život, povećavajući likove i stvarajući osjećaj opasnosti.