Ljudski zadah
Ernő Szép

Ljudski zadah (1945) memoarsko je djelo mađarskog prozaika, pjesnika i dramatičara Ernőa Szépa (1884-1953), jednog od najvećih imena mađarske književnosti prve polovice XX. stoljeća, u kojem gotovo dnevnički opisuje vlastito strahotno iskustvo Židova u nacističkoj Mađarskoj 1944. godine. Povijesni kontekst u koji se knjiga smješta njemačko je zaposjedanje Mađarske u ožujku te godine i deportacija više od 400 000 tamošnjih Židova u koncentracijske logore početkom lipnja pod vodstvom Adolfa Eichmanna. Autor prvo predstavlja kuću obilježenu Davidovom zvijezdom u koju se morao preseliti i napustiti život na Margitinu otoku na kojem je proveo trideset i tri godine. Potom se koncentrira na listopad 1944. kada su se ruske čete približavale Budimpešti, a Nijemci i njihovi mađarski saveznici očajnički nastojali obraniti grad, poslavši radi toga tisuće preostalih židovskih zarobljenika da kopaju rovove, među njima i šezdesetogodišnjeg pisca. Autor gotovo reporterskim stilom pripovijeda o trotjednom prisilnom radu u tvornici cigala, sve do oslobađanja zatvorenika iz ruku “Strelastih križeva”. Evocira cjelodnevnu izloženost hirovima većinom mlađahnih stražara u rasponu od podsmijeha do pogubljenja po kratkom postupku. Prisjeća se izgladnjivanja, mučenja, ponižavanja. Ernő Szép najbolje pogađa kad opisuje nesigurna stanja uma jednako žrtava i agresora, nadasve njihove zablude. Ono o čemu govori čisti je užas, ali on to čini kao da neobavezno čavrlja o svakodnevici. Jedinstven je u svemu tome Szépov narativni ton, mješavina izbezumljenosti i ironije. Ne izražavajući otvorenu osudu i ne zapadajući u očajanje, on uspijeva, precizno do u detalj, opisati niz događaja progresivno rastuće podlosti. Tko na takav način govori o premlaćivanju ili prijetnjama, o ranjivosti i smrti što neposredno vreba, tko se poput djeteta naivno uvijek iznova čudi novim mukama, neusporedivim s onim već proživljenima, u njemu su se savršeno stopili karakter i vanjsko vladanje, sirovost života i tehnika njegova preoblikovanja. U tom ljudima nesklonom vremenu Ernő Szép do samoga je kraja uspio sačuvati superiornost sebe kao književnika i vlastitu unutarnju eleganciju.