Kad sam bio mali dječak
Erich Kästner

U ovoj ću knjizi djeci ispričati ponešto iz svog djetinjstva. Tek ponešto, ne baš sve. Jer bi inače to bila debela knjižurina, kakve ne volim, teška poput cigle, a bogme moj pisaći stol nije ciglana... Prošlo je tek pedeset godina otkako sam bio mali dječak, a pedeset godina je ipak pola stoljeća. (Nadam se da se nisam preračunao!) I tako sam jednog lijepog dana pomislio da bi vas moglo zanimati kako je prije pola stoljeća živio jedan mali dječak. (Valjda se ni u tome nisam prevario.) Erich Kästner

Premda napisana prije gotovo šest stoljeća, Kästnerova priča o djetinjstvu nudi nam rečenice kojima ćemo, pogotovo naša djeca koja zajedno s nama odraslima žive u raljama svakodnevne politike, blažiti i tješiti vlastite rane. Nesreće povijesti ne poznaju kalendare, kao što ne poznaju ni vremenske zone, ni kontinente (Jer, izgleda da se na ovom poludjelom svijetu nigdje ne može dovoljno brzo i daleko pobjeći, a da se negdje ne bude vojnik!). (...)

Nakon čitanja Kästnerove autobiografije mnogi će mladi čitatelji razumjeti da se prave priče događaju u životu svakog pojedinca, mnogi će prihvatiti činjenicu da život nije samo ružičast ni samo crn, nego i šaren. I što je najvažnije, mnogi će naučiti da je svatko od nas vrijedan priče. A da bismo mogli zaključiti koliko su nam ti životi međusobno slični, naši s onima iz davnijih vremena, naši s ovima iz bližeg ili daljeg nam sadašnjeg susjedstva, treba čitati. I čitati. I promatrati svijet oko sebe. Samo ćemo pod tim uvjetom, biti - za nekoliko desetljeća - spremni izgovoriti tekst započet zavisnim Kad sam bio mali dječak. Hoće li u njemu biti više pamćenja ili sjećanja, i u čemu se uopće razlikuju te dvije umiljate imenice, ne slučajno u nežnom srednjem rodu, znat će odgovoriti samo oni koji pročitaju divnu Kästnerovu autobiografiju. dr. sc. Julijana Matanović