Priručnik za hodače
Edo Popović

Da se u knjizi ne radi samo o pukoj faktografiji, nabrajanju zbog nabrajanja ili tek dnevničarsko-putopisnom evidentiranju, dovitljivo upućuje sam Popović naglašavajući kako upravo hodanje potiče stvaranje imaginarne geografije koja prostor čini nastanjivim, ne samo tijelom, već i memorijom pogleda, okusa, šutnje, legende koja je u njemu pohranjena pa poput rebusa čeka na dešifriranje od strane prolaznika. (Helena Sablić Tomić, Vjesnik)

,

Eruditski prošarana mislima autorovih prethodnika, stvarnih i simboličnih hodača do smisla postojanja, knjiga osvaja autentičnošću i proživljenošću autorova vlastita iskustva tragača za pomirenošću sa životom i sa svijetom koja neće biti pomućena često besmislenom utrkom za materijalnim probicima, varljivim uspjehom i lažnom moći. (Mirjana Jurišić, Večernji list)

,

Priručnik za hodače je trans-žanrovska proza, mješavina fikcije, reportaže, dnevničkih zapisa, eseja, citata prethodnika koji su polaganost otkrivali u prethodnim stoljećima i tisućljećima (Čuang Tse, Seneka, Montaigne, Ikkyu Sôjun, H. D. Thoreau, Aldous Huxley, Ernesto Sabato, Kodo Sawaki i ostali) te fotografija i crteža. Živimo brzo, svakim danom sve brže i brže, pritisnuti različitim zahtjevima. Što je tehnologija savršenija, čovjek više radi – to je jedan od paradoksa današnjice. Radimo osam, deset, dvanaest sati dnevno, ponekad i više, radimo vikendima i praznicima, samo da bismo kupili hrpu stvari koje nam, zapravo, ne trebaju. Priručnik za hodače poziv je na usporavanje, na trijezan pogled unaokolo, i zašto ne - na odustajanje od potrošačkog ludila, najozbiljnije bolesti suvremenog društva.
Bilješke za ovu knjigu, stoji u uvodu rukopisa, „nastajale su na mjestima na kojima sam se zaticao proteklih pedeset godina: u buci i dimu kafića, u ponoćnim tramvajima, u mirisu smrekovih šuma, u oblacima koje je maestral dizao na Velebit, u minijaturnim hotelskim sobama s lancem vezanim crno-bijelim portabl televizorom, na crnim egejskim oblucima, u prašini slapova, u treperavoj svjetlosti podzemne željeznice, u rovovima i bunkerima, u oštrini aerosola bolničkih soba, na proljetnom vjetru s oceana, u kolodvorskim čekaonicama, u kafeima bescarinskih zona, iza rešetaka od trske na Starnbergersee odakle u Pustoj zemlji nailazi ljetni pljusak, uvijek hodajući varavom granicom između vode i kopna, neba i zemlje, sna i jave, života i smrti.
Nastavi hodati, kaže onaj stari Kinez, jer smrt slijedi upravo jedan korak iza života“.