Dedal na iglama
Eda Vujević, Damir Pilić

Te 1997. godine Goran Z. živio je na ulici. On je bio jedan od onih nevidljivih, jedan od momaka kraj kojih prolaziš okrećući glavu ne želeći se suočiti sa strahotom takvoga postojanja. Tih godina Goran je bio jedan od onih što na ulici od prolaznika pokušava izvući dvije-tri kune, tobože za sendvič, tobože za cigarete premda je takve isprike mogao prodati vjerojatno samo najbezazlenijim bakicama. Za razliku od većine takvih kao on, Goran je bio vrlo ljubazan prosjak. On je uvijek nudio nešto učiniti zauzvrat - ponijeti spizu s Pazara, oprati vjetrobransko staklo, čak me jednom pitao treba li mi očistiti dvorište. Koje dvorište, čovječe, kao da živim na hacijendi! Jednom mi je ponudio da će mi za pet kuna ispričati vic, ali bilo mu je to ipak previše. Očito, kriza mu se približavala, a pet kuna u mojoj ruci tako su mu snažno odvlačile pozornost da je njegova priča bila nalik svemu, samo ne nečemu što je bilo zamišljeno da me nasmije. To je bio jedini put da sam mu dala novac, inače sam uspijevala odoljeti toj napasti - takvima kao što je Goran bio te 1997. godine, strašno je bilo dati, ali je strašno bilo i ne dati. Dadeš im tih smiješnih pet kuna, glumiš neznanje premda ta gluma nikome nije potrebna osim možda tebi samome jer Goranu zacijelo nije trebalo pokriće u tuđoj glumi. Dadeš i odeš. I onda se grizes što si dao. Ne zbog pet kuna, nego zbog svijesti da financiraš drogiranje, zbog svijesti da si zapravo sudjelovao u šutu koji bi mogao biti smrtonosan.