Stanari u slonu
Dubravko Horvatić

Slon je omiljena životinja svoj djeci koja posjećuju zoološki vrt i s roditeljima odlaze na cirkuske predstave. Azijska djeca mogu ga vidjeti u prirodnom okruženju. Tamo vjeruju da slon može dozvati kišu, blagoslov ljudima s neba. Zato mu stavljaju dragi kamen na čelo, simbol blijeska monsunske munje. U Indiji i na Tibetu vjeruju da
je slon životinja koja nosi svijet i da svemir počiva na njegovim snažnim plećima. Istina je sigurno da je on vrlo pametna životinja, čiji je život još uvijek djelomice obavijen tajnom. Nije zato čudno da
je Dubravko Horvatić napisao priču o neobičnom događaju najveće životinje na kopnu, jednom strpljivom i dobrodušnom slonu. Ipak, misleći na slona, usmjerio je djeci pogled i prema ljudima, njegovim “stanarima”. Progovorio je tako na zanimljiv način o tipičnoj bezobzirnosti ljudske vrste. Naime, ljudi su obično pristojni i obzirni
dok se nečega boje, a kad shvate da nisu u opasnosti, lako zaboravljaju na pristojnost i mjeru u ponašanju. Tako se dogodilo i Horvatićevu slonu. Podstanari su ga toliko iskorištavali da su ugrozill njegovo pravo na život, ali su istovremeno izgubili i oni: najprije osjećaj za mjeru, a zatim prijatelja i stan. No priča ipak ima sretan kraj. Djeca će uživati u veseloj i domišljatoj poanti. Slon se lukavstvom riješio “nametnika” pa može dalje živjeti mirno i neometano. Onako kako bi trebala živjeti i sva priroda oko nas